sviđa mi se kako litala piše o nastavljanju života s bebom

mi nemamo problema s ljubomorom,
a sve je ukazivalo da ćemo imati :malac je posesivan,senzibilan,
posebno vezan za mene (npr. ne voli kad idem na kavu s frendicama bez njega)

mislim da je pomoglo par stvari:
- zabrane nemaju veze s malenom; dakle, to što je on ne smije tući treba izreći kao 'NE TUCI NIKOGA',
a ne u stilu baka i djedova 'NEMOJ NJU, ONA JE MALA' (??? ja neopisivo šizim na ovakve provale)
- davanje mu za pravo kad bi izrazio negodovanje u vezi bebe (pa, da, pomalo je dosadna,
ne može se ništa s njom, samo plače i sisa, uff)
- pokušavali smo mu dati maksimalno prostora u njegovu odnosu prema njoj (što manje uputa i zabrana;
čak i kada se čini da ju je malo pregrubo zgrabio, ako se ona smije i ne reagira, probam ni ja ne reagirati).
ovdje mi se čini da smo pametno radili što ga nikad nismo ni nagovarali na nježnosti, sam je došao do toga
da je poljubi i pomazi.
- donijela mu je igračku koju mu ja nisam htjela duuugo kupiti čim se rodila (neki glupi spiderman),
i ja sam mu uvijek govorila: joj, vidi kako ti se smije; joj, ona tebe najvišer voli, ajme, sad se ljuti na mene
jer sam se derala na tebe (ovo je možda malo previše manipulacije za nekoga...)
- uvijek štitim njegove stvari, ništa joj ne mora dati (i zamisli, kad malo razmisli, gotovo uvijek podijeli s njom
i najveću dragocjenost)
- nije mu bilo baš do pomaganja, pa ga nisam ni upućivala na to previše

a još prije rođenja sam puno govorila o tome kako će beba biti bespomoćna, kako se još dugo nećemo s njom moći
ni igrati, kako neće znati govoriti, samo će kmečati itd.

i sad je zaista lijepo vidjeti ih kako se vole,
otkad je ona s nekakvih 5-6 tjedana se smijala gledajući kako on skače po krevetu
imaju baš pravu bratsko-sestrinsku vezu
naravno da se idila sastoji i od smijeha i od plača
(da ne pomislite sad da se samo dragaju i smješkaju jedno drugom )
ali ja uživam