 |
|||
Ja naglašavam ljutiti se smiješ, udarati, bacati, štogod je aktualno ne smješ. Stavljanje na sjedalicu mi još nije palo na pamet niti jednom, iskreno ne vidim smisao jer nisam sigurna koliko dvogodišnjak to doživljava kao kaznu, po meni je sprječavanje i ustrajnost ključno.
ja ne vidim smisao da im zabranjujem da nesto bacaju kad vide mene kako bacam stvari kad popi*dim. i jos psujem. tak da mi prodike nemaju smisla, nek se ljuti, nek baca, samo da ne udara mene (ili druge ljude/bica) i nek ne radi stetu na stvarima koje su nam vazne.
to kad se klincima soli pamet kad su ljuti mi je koma. samo zamislim da netko meni ide pametovat dok sam bijesna, to bi mi sigurno pomoglo da se smirim
Posljednje uređivanje od mikka : 04.12.2011. at 17:52
Meni (trenutno) više smeta kad mu govore nemoj se ljutiti, pa zašto se ne bi ljutio ako nešto npr. ne može dobti, na to ima svatko pravo, a sad što napraviti kad si ljut je druga stvar, tj. koje ponašanje tolerirati a koje ne, ovisi o svakome od nas kao roditelja.
baš ovako, benastoća vrhunska ubjeđivati dijete da se ne treba ljutitiRING prvotno napisa
to mi ide onako lagano na nerve, oduvijek
kada je moje dijete bilo manje baba bi joj još objasnila da je ružno da se ljuti jer je ona curica
a curice jelte ako su normalne ne osjećaju ljutnju, nikada
Ja jedva čekam da odselimo od bake i djeda jer ih ne mogu više slušati kad G.-u govore "Nemoj se ljutiti, ne trebaš se ljutiti, to nije lijepo, mali dječaci ne smiju plakati" i sl. - te neke starinske floskule koje su valjda oni naučili da treba djeci izrecitirati a užasno su ponižavajuće.
A kad se dide naljuti leti sve oko njega, a da ne kažem što sve izgovori.
Užasno mi to ide na živce. Ja G.-u uporno govorim - možeš se ljutiti na mamu kad nešto ne da, možeš plakati, bacati svoje stvari (ipak su to tvoje stvari), ali ne i udarati nikoga. Mislim da mi je to jedino fer.
ma da, na to mislim, kad stariji sole pamet djeci i izgovaraju te mutave floskule.
pogotovo kad je dijete karakterno prkosnije pa ih "izazove" da mu govore totalne idiotarije
ja se sva zapjenim kad mojoj k. pocnu trkeljati, ona je takva, "besna", pa si ljudi svasta dozvoljavaju, i bliski i potpuno nepoznati
Može li dijete od 15,5 mjeseci biti u ovoj fazi??? Ha?
Ma šalim se nije tako strašno, prije bih rekla da je zakašnjelča reakcija na polazak u jaslice..Zapravo ja ne znam baš točno kako izgleda ta faza, jer s Jankom je to bilo davno, a s Ivom niej bilo te faze...
Dakle, jako cendavo dijete koje se ne skida s mamine sise, koju tata ako je mama u blizini nema šanse da uzme na ruke, koje kad joj nekaj nije po volji odjuri ko furija od mene brzinom svjetlosi pa se vrati...Pa ne dozvoljava da ju se hrani, pa se duri, pa kriči kad joj enkaj nije po volji.....
ja isto brojim do milijun, a ako skužim da je vrag odnio šalu onda ga pokušam zagrliti i tako smiriti. za sad to gotovo uvijek pali. samo jednom mi je tliko digao tlak da sam ga na kraju potjerala u sobu da ga ne zadavim. a on se na svu sreću za par min skulirao i došao kao da se ništa ne događa. no moram biti fer pa priznati da nas terrible two zasad uglavnom zaobilazi
i kod nas je slično i isto je krenulo prije 2 godine i traje, jako nas je ljutilo oblaćenje, sad se sama oblači i skida, ali sad ju ljuti što ja kopčam pelenu
ana.m a da nije neki vrhunac straha od odvajanja, koji se prirodno javlja negdje oko 18 mj. Ja u tom razdoblju nisam mogla makac od njega, popustilo nešto prije 2. god.
moja lijepo prihvaća odvajanje od mene, iako se baš ne odvajamo puno
i cendra samo kad želi nešto sama uraditi, ali to i je bit terrible twos-osamostaljivanje
mi to rješevamo tako da joj dam da sve što može radi sama, a to je većina toga, naravno, predvidim si više vremena za oblaćenje i sl. kad nekud idemo
Imam potrebu vratiti ovu temu u život jer je i moja mila i mirna beba unazad nekoliko mjeseci "poludila", al on sve žešće i toliko uporno i tvrdoglavo da sam 2 koraka od toga da poslušam susjedu koja mi je savjetovala: popusti joj.
Žena ima 2 fine cure od 16 i 19 g. i tvrdi da joj je mlađa bila po opisu kao moja i da više nije mogla i do treće g. joj je popuštala i dijete se ispucalo pa možda to i nije tako loš savjet.
I starija mi je imala u svoje doba tantrume, ali ona je od početka bila što se no kaže zahtjevna pa me nije toliko šokiralo, a i samo je nekoliko puta pokazala ovakvu upornost kao malena.
Dakle, moje milo malo xy puta dnevno iz bilo kojeg minornog xy razloga ulazi u ubrzano rastuću urlaonu koja traje po pol sata ili koliko treba dok se ona, ja ili obe ne slomimo ili poludimo do kraja, ponekad je tu i starija seka koja viče : daj joj ili što god već misli da bi malu prekinulo u deranju; ili MM koji bude negdje na pola između pokušaja da uvede red i očaja (ipak puno rjeđe nego ja ima čast prisustvoati ovakvim narodnim veseljima).
Dakle tu su suze,zajapureno lice , oznoji se da cijela kosa bude mokra, batrga se i sve što uz to ide. Ako ja nakon nekog ne predugog vremena popustim isključi se kao na on /off što mi dodatno digne živac, ali ako se razmaše i ona dođe u toliko jadno stanje da se teško može vratiti u normalu.
Sve u svemu dere se kao da ju netko kolje i osim što ja to ne mogu izdržati, iako je to sad to vrijeme i znam da će proći itd, ali ponekad zaista brinem da ću i ja izgubiti kontrolu jer nakon uobičajenih pokušaja: objašnjavanje i još objašnjavanja, pokušaj zagrljaja i utjehe, prijetnje ili mita dođem pred zid , a ona i dalje urla. Ako probam otići vrišti: Dođi , dođi mamice...
Ako je problem bio presvlačenje pelene, nakon 20 min. urlanja poludim i presvučem ju kako znam i umijem, a ona viče: Nemoj mamice, neeee
Kao iskusna majka nadam se da će i to proći kao što to obično biva
uh, teško...
istina, ne znam kompletnu situaciju, ali ako je u pitanju popuštanje gdje ćeš ti, nakon najavljenog prematanja dobiti urlaonu, popustiti na pet minuta pa onda lagano ipak pridobiti dijete, ja ne vidim ništa loše u tom popuštanju
ne znam, kad čitam, ja isto možda previše popuštam u takvim situacijama, ono, vozim slalom, stalno neki kompromisi, dogovori
a opet, valjda je i do djeteta
ne bih popuštala u situacijama u kojima će se dovesti u opasnost (uzme nož i maše s njim, penje se na balkonsku ogradu, skače sa stola...), ali sve drugo, centimetar popustiš, zauzdaš dva... ili obrnuto
ma, proći će
Hvala na empatiji, nekako i znam da mi nitko neće dati neku koja će me prosvijetliti (iako se i to zna dogoditi
EvaMONA, meni je isto pomoglo kad sam u nekim stvarima popustila, odnosno, ja bih to rekla da sam promijenila svoja očekivanja oko nekih ponašanja
Pa sam se manje živcirala.
Ali mislim da je kod popuštanja uvijek važno da unaprijed sama sa sobom (i mužem) definiraš koje stvari ćeš dopustit, a koje ne, i da se probate toga dosljedno držat. Popuštanje je najgore ako ide pattern:
roditelji nešto ne daju - dijete vrišti - roditelji daju
Ako ćeš dat, radije daj odmah.
Mi smo uvijek imali scene kad je Bubamaronja pokušavao užicat još čokolade. Dobije jedan onaj prutić, još ga nije pojeo već plače da hoće drugi. Tako da unaprijed definiramo koliko ću mu dat, i više od toga ne dam. Pa mudrac kaže: "mama, daj mi sedam, osam kolade."
Što se tiče ovoga s ljutnjom, moj puno manje baca ili udara šakom ako imenujemo emociju. Dakle, upravo suprotno od bakinih savjeta, ako kažem: "ljut si jer..." ili "ljutiš se sad na mene, okej, ali puknit će ti igračka ako je budeš bacao". zvuči čudno u početku, ali navikneš se
Sad i sam nekad kaže: ljut sam na tebe! i demonstrativno ode iz sobe mašući rukama i režeći
EvaMONA, vidim da je cura rođena krajem 2009. i evo moja je isto i isto se ponaša
mene u posljednje vrijeme izluđuje, ali ono, izluđuje do srži M. inat i prkos
evo večeras
otuširamo se, operemo zube, dođemo do stolića za presvlačenje (ne nosi pelene, ali još uvijek mi je tamo zgodnije iako ga je prerasla, čistiti joj guzu, nos...) i ona uzme kremu za tijelo, otvori, krene kao nešto muljati i ja joj pokušam uzeti (inače ne bi, ali uvijek iz nekog razloga krene lizati kremu s prsta - inače je normalno dijete koje ne radi takve gluposti) kremu iz ruku i ona ju baci na pod
krenem joj s*at (trebala sam šutjeti, znam, ali smo bile umorne i ona i ja), a ona krene čupkati spužvu sa stolića i onako prkosno bacati na pod komadiće (zna da ne smije), ja ju prekinem - maknem ruku, ona opet
i tu će ona kao mene udariti, krenula rukom na mene, ja joj govorim - NE, ona opet krene čupkati i ja umjesto da sam joj samo maknula ruku, onako, odmaknula, ja sam zamahnula i udarila je po ruci
nije to bio udarac, ono - jao boli - iako je rekla - sad si me udarila, više sam ju pljesnula
naravno, bilo mi je totalno bed (i sad mi je), ozbiljno sam joj rekla da sam pogriješila i da nisam to smjela napraviti, ali da me izluđuje, bla bla bla
onda je ona cmizdrila, umazi me..., a ja sam bila totalno ljuta zbog svoje glupe nemoći, zbog toga što se nisam mogla kontrolirati
izluđuje me taj inat kada je zbog nečega ljuta, gleda me u oči i pravi s*anja
no stvarno pomaže ovo što tangerina kaže
danas popodne je došla od bake i dede, a ja sam morala nešto završiti na kompu i nisam ju isti tren stavila spavati niti sam joj se mogla posvetiti (MM je radio) pa je počela bacati stvari okolo (što isto mrzim, možda je problem u meni)
uhvatila sam ju i rekla da znam da je ljuta nam mene zbog tog i tog..., onda se skulirala, sjela i pogledala crtić i bilo sve ok
da barem ja mogu biti pametna i normalno artikulirati ono što me muči jer od skoro trogodišnjakinje to stvarno valjda nije n i za očekivati
eto, samo sam se htjela ispuhati
Ma, meni se ponekad čini da preterujemo u očekivanjima vezano za razumno ponašanje nas kao odraslih. Meni je nekako ljudski da se ponekad naljutimo, pogrešimo, rečju budemo ljudi. Pa, zar je normalno da sve vreme budemo smireni i razumni, kakvu time poruku šaljemo deci, ne namećemo li time i njima onda prevelika očekivanja, i frustraciju kad osete da ne mogu da ih ispune? Ne treba da ta loša ponašanja postanu svakodnevni standard, ali mislim da po koja omaška tu i tamo će samo pokazati detetu da smo i mi od krvi i mesa.
Moja malecka je malo starija 04/2009 mi smo veliki napredak postigli njenim većim fizičkim angažovanjem. Sad sam na bolovanju, pa mogu sebi priuštiti da dnevno napolju provedemo po 2-3 sata. Obavim ja za to vreme i neke svoje poslove, kupovina, plaćanje računa i sl. naravno, ali i ona ima priliku da potroši tu svoju rastuću energiju. Šta će biti kad porodiljsko prođe i kad se budem vratila na posao videćemo.
Slažem se, to je sve dio obiteljskih bliskih odnosa: svatko je nekad živčan i nerazuman i u krivu ili se jednostavno ne razumiju. I to preuzimanje odgovornosti za vlastitu grešku, kao što je SikaPika opisala, je važna lekcija za dijete.
SikaPika, bila sam u vrlo sličnim situacijama. Stvarno mislim da nikad dosad nisam morala skulirat se iz takvog ludila kao zadnjih godinu-dvije.
Ovaj inat koji opisuješ mi zvuči kao bitka za integritet, vjerojatno joj se ne sviđa što joj ti možeš jednostavno uzet nešto s čime se zabavlja, jer si jača. Mi smo isto imali taj problem da smo muž i ja Bubamaronji jednostavno uzimali stvari iz ruku, na što bi on poludio. Dok nisam zamislila da meni to netko napravi, pa i ja bi poludila.
da, vjerojatno
samo, ona se zabavlja tako da jede kremu
iako, to što pojede je stvarno zanemarivo (mislim, malo prstićem dotakne otvor kreme, kreme ima u tragovima i onda poliže prst - dakle, ništa) i uopće nije vrijedno te frke
zapravo bi takve stvari trebalo ignorirati
neki dan sam se nasmijala sama sebi... čeprkala je po mojoj torbici za šminku dok sam se ja umivala u kupaonici
i onda je došla i pitala me "jesam li ti lijepa" na što sam ju ja ovlaš pogledala (bez naočala s dioptrijom -4 jedva vidim gdje joj je glava, he he) i rekla, da, naravno, a onda ostala totalno zbunjena
po njezinom izrazu lica sam skužila da je nešto napravila, stavim ja naočale, a ona se namazala ružem za usne koji je više kao sjajilo... iznenadilo ju to što sam joj potvrdila da je lijepa, a zna da se ne smije šminkati
onda smo se lijepo obrisale i opet je ponovila da to nije za male djevojčice
uglavnom, u posljednje vrijeme je ok
kad se krene inatiti, prebacim si u glavi tu spoznaju da je umorna, gladna, što li pa lakše prebrodim
i da, uvijek me dobije na foru - kad sam ljuta, onda mi stalno govori - dlaga mama, dlaga mama, jesi dlaga ili si ljuta?
kad se krene inatiti, prebacim si u glavi tu spoznaju da je umorna, gladna, što li pa lakše prebrodim
i da, uvijek me dobije na foru - kad sam ljuta, onda mi stalno govori - dlaga mama, dlaga mama, jesi dlaga ili si ljuta?
slatkica i lukavica
mene moj uvijek resetira sa "mama, zašto vičeš?",tek se onda zbilja čujem.
ne znam šta im je s tim kremama, moj se isto obožava mazati, i onda kaže "fini sam, mekani". Problem mi je kad dohvati npr labelo, jer ga cijelog iskasapi, mogu se pozdravit s njim onda.
Uglavnom, na temu "kako se nositi", ja sam napokon uspjela isključiti onaj "šta će ljudi misliti?" glas kad smo vani i krene scena i natezanje (obično oko toga hoće li mi dati ruku). Ostavim sve, čučnem do njega i uhvatim ga čvrsto i kažem "čekaj sad, ne idemo dalje dok se ne dogovorimo", objasnim zašto se moramo držat za ruku i čekam da on pristane. Prije bih ja viknila "ne može, moramo se držati!", onda on vikne "neću!", i onda ga ja uhvatim na silu, i onda on vuče i viče i baci se na pod i onda ga ja uzmem i onda on udara nogama.. sad kad pogledam, oboje smo se ponašali ko derišta. A sve zato što sam ja htjela samo sasjeć njegovo ponašanje koje mi je bilo neprihvatljivo, i čudila se kako on to ne prihvaća.
Ma znam, Ivana, ja sam inače veliki galamdžija i ne bježim od toga. Nismo ti mi od onih, sve fino, a unutra ti kuha.
Bilo mi je bed što sam prešla tu granicu i udarila je. Mislim, nije to bio udarac, znaš ono, sad ću te udariti pa te udarim, nego sam joj htjela zaustaviti ruku no pljesnula sam je, a mislim da sam to trebala iskontrolirati.
Koliko puta budem ljuta na MM zbog sto glupih sitnica, galamimo, deremo se, ljutimo, ali mi nikad ne bi palo na pamet udariti ga (odnosno, padne mi na pamet ribati mu glavu o zid i tome slično, ali nikada ne napravim), a nju jesam. Manju, nezaštićenu...
Uh, baš sam ljuta na sebe.
Kod mene su sve troje u ponašanju koje opisujete: najstarija koja ima skoro pa 16, nikada kao dijete nije bila problematična, ali sad je pubertet puca, ja često poludim, ali opet, kao što sika pika reče mi smo takvi, jasni i grlati.Srednji sin je od 10 mjeseca života pravi izaozv za roditelje, nemiran, brz, često agresivan. Sada kao 9godišnjak poludi ako ga ne gledaš u oči dok priča a on nikada ne ušućuje, nonstop nešto brblja. Najmlađa kći ima 2 i koji mjesec, slobodna, zna šta hoće, levati nas ko budale.
Poludim često, reagujem neprimjereno, ljubim kad ne bih trebala, galamim kada ne bih trebala, nama je svakodnevni zajednički ručak za stolom izazov. Ali oni su moji i ja sam njihova, i jedni drugima opraštamo, griješimo, i volimo. SDad me puno više brine najstarija nego ova najmlađa, jer najmlađoj ne moram staviti pelenu ako ne da, ali najstarijoj moram objasniti da ne smije dirati bubulijice, ne smije esti masnu hranu, mora malo više učiti i biti uredna redovno. Vidite, ovdje nema popuštanja, a sve nešto ne smije, mora i tako slične naredbe, uh, uh.
Da da , nije da nekoga želim plašiti , ali sestra mi ima troje starijih od moje djece i njstarija je curka 16 g. pa mi je poznato sve što spominješ, a što se tiče tvog brbljavog, gledaj stalno u mene 9-godišnjaka, takva j emoja starija curica koja ima 4 ipol. Al ono , ne gasi se, al nema da ju prekidaš jer od tog joj fitilj ludo gori, a ne mogu pol dana u nju gledat ni da hoću, a najčešće niti ne želim. Ali na kraju se svi jako volimo i ljubimo, za sad, ha,ha...
Moja mala ima veliku želju za osamostaljenjem i kad u nečemu ne uspijeva sama jako je frustrirana. Također je i svojeglava, sve treba biti po njezinoj špranci, mnogi kažu da im se čini k'o da ima karakter odrasle osobe
Potičem da što više toga radi sama, da savlada taj dio što je frustrira čim prije. Često ignoriram određene ispade, dok kod drugih utječem na način da je zainteresiram za nešto drugo.
Joj i kod nas je počelo zadnjih 10-ak dana...ne da mijenjat pelenu, ostao bi još u parku ili mu se trči sa šakom olovaka u rukama
Uglavnom, plakanje, bacanje, ponekad me udari, ako ga zagrlim i nježno mu pričam, još više poludi, ako ga ignoriram kraće traje, ali dok traje je neizdrživo! Pobogu, kad prestaje?! Inače petice ga muče već mjesecima, u ustima je sve natečeno... od prestanka dojenja sa 18mj, (sad mu je 21mj) spava cijelu noć. Od prekjučer se zna oko 1 ili 2 sata početi kizati, bacati, cviliti, ali sve zatvorenih očiju. Nježno mu pričam, pjevušim, ali još više poludi, pa ga samo ljuljuškam i zaspi. Popodnevni spavanac zna završiti buđenjem na "lijevu nogu", a onda nam ne gine tantrum. Šta da radim?
Posljednje uređivanje od Smajlich : 24.06.2012. at 14:08
Ljudi, kod nas u ovim tantrumima čudesno pomažu dvije stvari - preusmjeravanje pažnje (recimo vrišti usred jela jer mu se npr. ne sviđa boja kutije od mlijeka i onda odemo van recimo pogledati bazen, vrapca, nešto i za minutu zaboravi) i gluma stvarima (traži mlijeko, ja dam, on se krene okretati, gurati i šiziti i onda mu "šalica kaže" smiješnim glasom da popije fino mlijeko i on sav sretan navali :D; pale i lutke i mede
Eto, prijavljujem se i ja! Tj. prijavljujem Elu, ne sebe!
Ma ona je divna curica ustvari, ali ima teneke svoje...tantrume....koji izgledaju tako da se hiti na pod pa lamata nogama ko mutava, pa se izvija u luku...Ugl. to naravno ude kad ne dobije ono što želi po kratkom postupku. Recimo kad uzme marker, a ja joj ga uzmem iz ruke bez puno objašnjavanja uz riječi. To ne možeš dobiti i basta! Onda šizne, ali izignoriram ju pa ne traje dugo. Problem je kod tih boja što ona baš i ne voli alternativu, jer jako dobro zna da bojica ne ostavlja nikakava trag po majci, tijelu, tepihu i sl. pa se naravno buni, jer što će njoj bojica, to je bezveze! Ali onda preusmjerim igru u nekaj drugo, nekja kaj nije bojanje!
Ima faze kad šizne i zbog kolica, neće se voziti a meni se recimo s posla žuri doma, a ona li ne hoda ili hoda u drugom smjeru i to bi moglo potrajati vječnost.
Pa onda ide u kolica i dobije pecivo jer znam da će je to smiriti. Isto se ne objašnjavam puno jer njena reakcija na objašnjavanje je samo deračina što me izluđuje. Jedino kad je uhvati šiza u autu, kad je u sjedalici pa krene urlati, nikaj ne pomaže, a na cilj se mora, pa mužu i meni uši odpadnu.
Ona zna kaj hoće i kad si tak nekaj zacrta nema tu objašnjavanja, alternativa, i to brza ili jednostavno ignore ako za to postoji mogućnost, tj. ako nismo nasred ceset gdje postoji opasnost ili u dućanu gdje bi mogla haračiti kako joj odgovara...A to obožava. Kad uđemo u neki centar, "ja cu 'odati" i samo iz dućana u dućan, kao prava mala shopingholičaraka
Uglavnom, polako se učim nositi s tin i ne dramiti oko toga jer sve što dramom postižem je totalni kontraefekt i samo još više frustracije!
Evo i mene, ja više ne znam kako izdržati to njezino ponašanje i kako se iskulirati!
J. nije bila mirno dijete pa da mi je ovo šok, meni se čini da ona od rođenja ima tantrume, ali ovo zadnjih mjesec dana je neizdrživo, pucamo pošavovima i ja i MM i ona. Prije smo mislili da je možda zato što je stalno s nama, nemamo bake, djedove, ali 01.05. je krenula u vrtić i prilagodba nije bila loša, sada vrlo rado i s veseljem ide u vrtić.
Ona urla i vrišti od jutra do sutra, za sve i svašta. U subotu je 3 puta bacila tanjur s hranom na pod, namjerno, za ručak, doručak i večeru. Udaljila sam je, rekla da očito nije gladna i objasnila ako joj se ne jede da to kaže a ne ovako, ali kad je treći put bacila tanjur, kuća se orila, pukla sam. Baca stvari, tuče, baca se po podu, lupa nogama, vrišti, gleda me u oči, nasmije se i napravi nešto što zna da ne smije.
Traži me npr. vodu, dam joj vodu, ali ne otvorim bočicu i to je razlog za tantrum, igra se s bebama i beba ne stoji kako ona hoće, urlanje i vrištanje.
Ona se oduvijek ovako ponaša samo u blažoj varijanti.
Više ne znam šta da radim, sto puta se pitamo gdje smo pogriješili, jesmo li mi krivi, jeli to faza, karakter, hoće li uvijek biti takva.
Nemamo problem u komunikaciji jer priča sve, čak zna izraziti osjećaje i reći da je ljuta. Nismo popustljivi, kod bitnih stvari smo dosljedni, ali više neamamo živaca. Npr. traži čokoladu prije ručka i kažem joj da ne može dobiti sad nego poslije ručka i ona će pola sata urlati oko te čokolade, i 158 puta tražiti čokoladu, šta god mi rekli i ne neće pomoći da joj dam kockicu čokolade, onda je još gore, jer to nije dovoljno.
Toliko zna plakati, da se zagrcava, drži dah, poplavi...i tako je od malena, ali opet ne toliko.
Ja sam već u grču, samo čekam kad će početi histerizirati. Zove me da se igram s njom, ali ne valja kako se igram, pa mi uzme plastelin i pobaca ga. Traži stalnu pažnju, ne zna se sama zabaviti tj. ne želi, a ja joj ne mogu dati 24satnu pažnju, trebam i ja minute za sebe i onda ona urla npr. dok se ja tuširam, dok sam na wc-u ili dok jedem. I u 90% slučajeva traži mene iako je MM divan i bavi se s njom koliko i ja, ali sad je faza mame.
U vrtiću, to je druga priča, tete se ne mogu nadiviti kako je divno odgojena, dobra, kako priča, kako se zna sama zaigrati...tete čistaćice me zaustavljaju da mi kažu kako predivno dijete imam. Zna svu djecu po imenu i prezimenu i tko ima koje šlapice i cipelice. Kaže teta neki dan kako su išli spavati i kako su djeca bila nemirna a Jana se digla i rekla: Tiho spavajte, ako nebudete dobri neće nam teta poslije pričati priču.
Imam li ja dr. jekyll-a i mr. hyde-a?
Najveći problem sam ustvari ja sama sebi, jer više ne mogu slušati to konstantno vrištanje i urlanje i samo se derem, a rekla sam da neću i ne znam kako da pomognem sebi, a onda i njoj.
O, moja Mitovski
Imaš samo dvije stvari koje možeš napraviti - prihvatiti da je dijete intenzivno, žestoko, nabrijano i strastveno.
Prihvati njezinu razinu krika i bijesa i buke, ono, kao što prihvatiš kakav ti je teren u vrtu. Jel glina, jel krš - uvijek će bit glina ili krš, a i jedno i drugo je lijepo na svoj način... To kasnije ide u npr. znatiželju, ples, emociju, likovni talent, kreativu... sad grubo izgleda jer je nekultivirano.
I prihvatiti svoju količinu posla, muke i odgovornosti, i snaći se u tome da s time živiš. Ja bih rado da mi je netko mogao pojasniti što mi se zbiva, jer sam i ja velik dio prvih sinovih godina provela kriveći sebe, mučeći se i pitajući što mi fali. NIšta.
Ja sam imala fasciklu sa planiranim aktivnostima, isprintanim materijalima, stripovima, podsjetnicima na razne aktivnosti, majkemi, kao da vodim NASU i znam da će ovo nekima zvučati luđački, ali imam dvoje djece, imam nećaka, ima prijateljice sa djecom i smatram da mogu odgovorno reći da mi ni sa jednim djetetom (čuvala sam ih za vrijeme faksa) to nije trebalo - ali da bez plana, obilja materijala i strukture ja nisam mogla s malim.
To ti je kao mašina ogromnog kapaciteta i snage i ako je pustiš bez kontrole, ode, sruši, ubije, slomi.
Ja ti obožavam takvu djecu. Moja familija zna reći da me žale LOL - sad na moru, kad su vidjeli kak je na nogama između 6 i 7, ma kad se probudio, i kako je živahan, koliko se s njim priča, radi, kako pogubi konce i pobjesni, pa hoda ljuto, i koliko energije ulažem da ga smirujem (u smislu da prevodim njegove te impulse u prihvatljivo ponašanje, da mu dajem posla... - on nije fizički hiperaktivan uopće, ljudi ga doživljavaju kao mirnijeg dečka)... ali to ti je divota. Sve što uložiš - stostruko se vraća.
Evo, da nisam imala takvo dijete, nikad ne bih dobila priliku za rast, ljubav, vezu, dubinu kakvu sam s njim dobila. Ono, vodopadi Nijagare. Bučno, divlje, strastveno, al vrijedi
ps I ja imam grč od igara s njim. Naređuje, ima neki svoj algoritam, brije, naljuti se, isto je znao bacati. Pa se ne igram kako on hoće, nego ga uključujem u meni drage i zahtjevne aktivnosti. A kad se igram, prvo moram probiti njegov oblak dominacije, želje za kontrolom, uspostaviti vodstvo; ono, kao da je u nekom svom filmu, a mi svi ostali pijuni. E ne može. Zna biti i suza i durenja, ali kad konačno dođe na svoje, onda bude super, i on uživa... to ti je paradoks - želi vodstvo, želi biti mamin sin, al se ponaša kao Duce... Ne znam kako da to opišem, a da ne zvuči glupo...
i moja srednja je takva, prepoznala sam ju u 95% opisa
nista, bit ce lakse sa oko 4 godine, nije ti to jos puno vremena. do onda ne gledaj vise jesi ti pogrijesila nego se ponasaj kak moras, kad ti prekipi izderi se, kad mozes ignorirat ignoriraj. naporno je do besvijesti al ne bi ju mijenjala ni malo, predivna je. i kupi si cepove za usi, imas u dm-u. pa nek se dere kolko hoce
mikka kažeš čepiće za uši, moram probati
Ifi, nadala sam se da ćeš se ti javiti, tvoji postovi me nahrane i divim ti se što ulažeš toliko truda, što si shvatila kako, našla način. Ja nekad uspijevam, ali čini mi se da većinu vremena gubim konce, ne snalazim se, ne mogu je shvatiti do kraja, nekada nešto upali, a nekada je okidač za njezine tantrume. Ona nema jedan tantrum dnevno, ona ima 20 tantruma dnevno i nemam s kime o tome pričati, jer nitko ni ne vjeruje i svi odmahuju rukom u stilu ma svi su oni isti. Tete u vrtiću me s nevjericom gledaju kad im ispričam, kažu to nije isto dijete, pa se ja pitam jeli nesretna samo kući. Ovaj vikend je meni došlo da ju uzmem i da idemo nekom psihologu, jer mi očito s njom ne znamo još uvijek.
Danas u tramvaju do posla čitam Juula - Kako reći ne i naiđem na odlomak u kojem on spominje kako kaže 'autonomnu' djecu koja od rođenja imaju jako izraženu svoju volju, samostalnija i odlučnija od ostale i kaže da će ustvari mir doći kada ih roditelji prihvate kao takve, posebne, drugačije. Mislim da je tu najveći problem, jer ja i MM stalno ispitujemo u čemu griješimo umjesto da prihvatimo da je takva.
I još jedan problem je što ne znam s čim da je zainteresiram, igračke 0 bodova, nikakve, možda na 5 minuta, jedino plastelin, s njim se voli igrati i knjigice, ali ne čitati nego listati...ostalo nema šanse. Ona posiše svu našu energiju tokom dana i neda mi da se maknem od nje, urla ako se maknem.
Mitovski, hvala na lijepim riječima
Inače, i moj nikad nije bio za igračke, sad se počinje igrati. On je izuzetno društven i voli razgovor i ekipu, i ne voli bit sam sa mnom doma, osim rijetko, i to kad sam sto posto posvećena. Oni ti osjete da smo spigane, i traže cjelovitost, pribranost i uzrujaju se ako toga nema - žive od kontakta sa živim ljudima punim života... a mi - ruševine
I da, doma su užasni - moga sina hvale na sva zvona gdje god dođe... ja znam da je dosada njegov najgori neprijatelj, zato mahnita. Hoće se družiti, brijati, sticati nova znanja.
U biti ti je najbolje biti - vani. Ja idem na sve moguće aktivnosti koje se nude ako je pred nama dan doma... poznam sve Internet-vodiče kroz događanja :haha:
Supatnice moja :hug:
e da, i imamo mirni kut, ali ne pomaže naravno kad nismo doma... Neznam i prije je bila živa, ali smo rješavali nekako, tipa "Još jednom i idemo doma" i odemo,(ako napravi još jednom nešto zabranjeno) sad više ne pali uopče.
evo i nas tu.. 20 mj, luuda od neki dan! i inače jako živo i znatiželjno dijete, ali ovih par dana! Počela se bacat po podu kad joj nije po volji, vrištat u dučanu, rušit stvari sa polica.. sve pokušavamo razgoorom riješiti, na šta odgovara "briga me" i ide nas tučdo nedavno mala maza, (živa) ali kad se reklo dosta, bilo je dosta! a sad!! neznam kako sebe smirit, jer poživčanim kad ju vidim tako "zločestu" ! strah me da nebi dobila po guzi...
Primjer danas: na plaži, idemo doma, hoče u park,, ok dogovorimo se 2 sšuštanja i doma. I brojim ja, spusti se, i ide još, ja vičem ne, ona ode. Skidam ju sa stepenica, vrišti, grize me, plače! uzimam ju i u sjedalicu, vežem 10 minuta jer se izvija, ja se preznojila, luudim...!! vrištala bi s njom! napokon ju svežem, deranje do doma, cca 20 min, 1 skoro povračanje. Neznam više, šta i kako s njom?!
iskoristi fizicku nadmoc i stavi cepove u usi. smirit ce se kad skuzi da nema nekog prevelikog odjeka takvo ponasanje. izbjegni kaznjavanje, ali pricajte o svemu tome da zna da ju vidis.
i nemoj baciti cepice. trebat ce ti opet sa sest
Leonisa stvarno si me nasmijala
moja cetveromjesecna kci mi je laksaza hendlati od sestipogodisnje. a s mladjom sam prosla i skokove, i strajk i mastitis i prolazimo zube stoga... :D
Posljednje uređivanje od leonisa : 26.08.2012. at 23:45
evo, da prijavim svoju s danas navrsenih 20mj.
pocela je prije mjesec dana, ali sad je ve po PSu.
jos uvijek ne hoda bez guralice (boji se) al je zato neustrasiva kad nesto zeli, a ne dobije. tantrumi samo takvi. bacanje sebe i svega sto joj dodje pod ruku, ritanje, urlikanje, tatu je istukla :Đ (pa onda davljenje slinom i prestajanje disanja na koju sekundu). svemir se bas fino sali samnom.
o bože
uf nadam se da će nas zaobići kako su nas zaobišli i sa prvom
Evo i mene tu...28mj....do sada mi bacanje po podu posvuda nije puno smetalo,samu sam sebe iznenadila kako to dobro podnosim...kako mrzi prat kosu ( to su teske traume koje radimo 1x u 2-3 tjedna) na tu je fintu skoro uvijek dignem jer samo kazem da cemo prati kosu veceras i odma ustaje....
No,odnedavno je krenulo i udaranje....danas me npr. pocela udarati po prepunoj setnici jer sam rekla da moramo ici doma i izbila mi je naocale na pod, uhvatila sam sazaljevajuce poglede ljudi a ja sam prebacila na salu i pocela je nositi i skakljati govoreci da cu ju baciti u smece i ko' fol prema jednoj kanti spustati...upalilo je nakratko...
Sto je najgore,none joj govori da ce dobit batine i po guzi jer sada kada poviknem na nju,digne prst i to mi kaze...a ja u zemlju propadam jer sad jos ispada da tucem dijete...
(none porice,kaze da je to mozda rekla papagaju pa ova cula...yeah right) svoj sam stav o fizickom kaznjavanju jasno izrekla i jos svaki put namjerno ispred njih kazem: ma da mi je znat tko ti to govori,ti odgovori da se djeca ne smiju udarat....
Netko je pricao o preusmjeravanju paznje,to mi sve manje uspjeva...srecom,ludilo ju ne drzi predugo ali sam primjetila da me mora udariti,nesto baciti isl da bi se imalo smirila...kao da mora "predat" tu negativnu energiju...npr. jucer smo bili u posjeti i jedna je starija curica dreknula na nju a ona se okrenula prema meni i udarila me....
Da li vi ignorirate udaranja,zabranjivate ili preusmjeravate gjde je OK,ne mamu,djecu ali moze stol isl? Ovo mi se posljednje nekako cini najbolje....
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 29.12.2013. at 21:53
ja sam nacelno protiv ovog "ok je stol" jer trenutno imam skolarku koja kad sizne udara nogama pod, stvari i tako to, pa joj govorim da je ok biti ljut no da nije ok nacin na koji pokazuje da je ljuta. emocije su dobre i prihvatljive, no ne i nacin na koji ih pokazuje.
ja sam u istim pričama od terrible two pa sve do danas, ima 6.5
koji bi bio ok način pokazivanja ljutnje?
Valjda ćemo se svi složiti da npr. udaranje, lupanje po namještaju, griženje, psovke i slično to nisu. To otpočetka nisam dopuštala. Kada je bio jako malen, zaustavila bih mu rukice i oštro rekla NE ! Kad je postao malo veći objasnila sam mu da mi može reći da je ljut, da mu se nešto ne sviđa, da želi nešto drugo, ali gore navedene reakcije nisu dopuštene. Nisam skužila kako to da ste u istim pričama, još uvijek se baca po podu, udara i slično ?
ma ne, nije se ona nikad zapravo bacala po podu, udarati je probala možda par puta
ali ja i dalje nisam detetu objasnila koji je OK način pokazivanja ljutnje
osim reći: ljut sam! ali šta ako to nije dovoljno?
ja npr. i dan danas ne znam kako da ispoljim ljutnju
ono, kad se izduvam, kad prođe, onda znam da razgovaram i argumentujem
ali kad sam besna, šta onda? šta vi radite? psujem u sebi, nerviram se, požalim se nekome, gunđam. ali nekad mi sve to nije dovoljno.
svuda nailazim na primere šta nije ok, ali mene zanima šta je ok?
kako mi odrasli pokazujemo ljutnju?
danas je moje dete bilo ljuto na malu rođaku koja nam je bila u gostima. i sad mala je haračila, rušila, pipkala, uzimala njoj bitne stvari. ona je bila "fina", sve to otrpela, ćutala ali videla sam da joj smeta. i onda, kad su se gosti spremili da idu kući ona uopšte nije mogla da sakrije oduševljenje i rekla je da se raduje što odlaze. to nije bilo ok i objasnila sam joj zašto.
ali koji biste joj način ispoljavanja ljutnje ponudili u tom slučaju?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
