Eto samo da vam opišem kak nam je bilo na fašniku u samoboru. Najstariji obožava lunapark,a mala po novome mrzi. Osim što smo upali u najveću gužvu, naravno mala mrzi i gužvu, cijelo vrijeme smo bili u lunaparku. Kupila sam si nes i tu počinje totalna kalvarija, jer ona hoče nes. Ja nabrzaka iskapim kavu i dam joj čašu, nije dobro nema ništa unutra, histerija, bacanje,dam joj čaj, histerija bacanje, dam joj keks, histerija bacanje, kupim joj kokice (inače ih obožava) kolica se raspadaju od njezinog bacanja. Napokon krećemo doma, sin želi lepinju, svugdje ogroman red, a ja želim samo do auta jer se u autu uvijek smiri. Tata ju jedva drži od njezinog bacanja i izvijanja. Nekako ju strpamo u kolica i ja s njom i najmlađim (kolica za dvoje) jurim prema autu, dok MM i najstariji sin traže lepinju. Po putu ona urla, a ja ju nemogu primiti na ruke, jer guram kolica za dvoje s bebačem. Po putu jedna dušebrižnica joj pokušava ugurati dudu, a ona još više histerizira i pljuje ju (došlo mi je da dotičnu ugradim u izlog). Par metara dalje druga viče, jao što plače, djete se smrzlo (mala mokra od znoja od histerije i bacanja). Letim do auta i ubacujem ju u sjedalicu. Te sekunde kao da ništa nije bilo, smajl od uha do uha. Ufff. Najbolje da ju ne vodim nigdje i da sam s njom doma.