Ja imam sina 29 mjeseci i oduvjek je svojeglavo i uporno djete-unatrag 6 mjeseci(otkad je krenuo u vrtić) pokazuje BJES na način da na svako ne urla iz petnih žila baca na pod sve šta mu ne nađe pod rukom ili se on baci na pod . Autić guralicu digne iznad gleve i zafitilji na drugu stranu dnevnog boravka-ponekad se pitam otkud mu takva snaga...
Imao je dosta tešku adaptaciju na vrtić -koja je rezultirala strašnom vezanošću za tatu koji ga inače vodi i podiže iz vrtića i da je ponovo počeo nositi pelenu(sa 22 mjeseca je prestao nositi pelenu) . Uz sve ispade, sa mnom uopće nije htio imati posla-sve što je trebalo raditi s njim(oprati ga, nahraniti ga, staviti na spavanje...) za sve je tražio da to radi tata- ja sam se morala doslovno izboriti za svaki zagrljaj, poljubac-maženje nije dolazilo u obzir. Bila sam svjesna da je to samo faza(jkoja na sreću lagano prolazi), no nije bilo lako. Za ispade smo pokušali svašta- nakraju smo shvatili da je najučinkovitije da ga kad počne sa predstavom stavimo u "kaznu" da mora sjediti na kauču dok se ne smiri i na neko vrijeme uzmemo igračku koju je bacio. Definitivno je najgore kad je umoran i gladan. Inače je jako otvoreno i simpatično dijete, jako puno priča ima puno svojih fora, ali kad krene sa svojim terorom... doma je najgori. Imam i curicu 9 god. koj je uijek bila mirno i uglavnom poslušno dijete no u ovoj dobi je i ona bila grozna- s njom je tad sve bila borba(obuci se-svuci se, idemo van-idemo u kuću, idemo spavati....), tako da se nadam da će i njegova faza divljanja proći.
Ali onda oko 5. dolazi "NEĆU" faza kad radi sve samo ne ono što ste tražili od njih(neću jesti, neću spavati, neću prati zube, neću se igrati....), no kad su malo veći ipak je lakše..
U svakom slučaju lakše mi je kad vidim da nas ima još i dok god se brinemo radimo li sve kako treba, jesmo li pogriješili... znači da smo dobri roditelji![]()
Treba samo puno strpljenja i razgovora, he,he. kako to dobro zvuči. Moja G. ima 20 mjeseci i ne mogu reći da baš ima ispade bijesa, ali ne i neću joj je stalno na pameti. Uglavnom to rješavam ne obazirući se i počenjem pričati o svemu i svačemu. I imam konjske živce, i inače u životu, to me valjda spašava. A možda sam se i navikla, kolica, vrtići, sjediljke, vožnja u autu joj nikad nisu bili najbolji prijatelji pa sam valjda već navikla da nije sve na prvu. Malo borbe i oko hrane, a i sve voli sama raditi, uglavnom uvijek lagane borbe. Znam da je to slijed odrstanja i da samo moramo dati sve od sebe, jel. Iako neki dan u busu, malo je negodovala, čak i nije nešto posebno plakala, a mene neka gospođa pita šta joj je, a šta bi joj bilo?!, dosadno joj je, vruće i hoće van! Malo me nerviraju ti komentari, al pregrmim.