Doktora sam zvala odmah kad sam završila u bolnici, osta je u čudu i reka da će mi se odma javit, da će zvat glavnog na ginekologiji ovde u Zd, da se znaju. Zva me ubrzo i reka mi da će sve bit ok, da ih slušam, da su dogovorili da naprave laparo i da nastavim s utrićima. Zvala sam ga opet kad sam izašla iz bolnice jer su mi falili odgovori i nadala sam se da će mi on moć dati bar neke, ali ništa pametno. Vraćao se uvijek na ono, pa znate da smo imali problema s endometrijem, da ste uzimali estrofem, nisam imao nikakav razlog sumnjati na vm...sve u svemu, ništa što bi me utješilo.

Inače imam policistične jajnike, i bar jednom godišnje desi mi se neki poremećaj, da mi preskoči menzis, pa mene to kašnjenje i nije previše uspaničilo. A iskustvo s prve vm, prije osam god., živo se sjećam svega. Tad sam radila test, zbog normalnih trudničkih simptoma, bia je pozitivan, tek na uzv su posumnjali na vm, al ne zato jer se vidio plod, nego jer se nije vidio, a test je pozitivan. tad je bila rana trudnoća, cijelo vrijeme sam krvarila, čak i kad sam radila test, imala sam bolove i od prvog dana sam znala da nije u redu. ali sada ništa, osim bolnih grudi i 3 kile koje sam uspit dobila, al tješila sam se, pms, sad će, svaki čas pa više jedem...

Želim ponoviti jednu stvar: ne mogu i ne želim kriviti doktora, ako se zbog mojih nekih trenutno ljutih nagomilanih osjećaja u mojim izjavama tako čini. Nisam osoba koja mrzi, zamjera i nerazumna je. Ja znam koliko je njemu teško, u kakvim uvjetima radi, s koliko žena i različitih situacija se susreće dnevno, i najmanje što želim poljuljati povjerenje u njega njegovim sadašnjim pacijenticama, ne daj Bože.