eh da, i moja mrvica plače nakon podoja, a nakon (kršitelj koda)a spava sva sretna! a priča je: Trudnoća takva da sam govorila bih cijeli život mogla biti trudna, porod takav da sam već drugi dan, dok su druge govorile «nikad više», mislila «zašto ne». Ali negdje sam morala i ja odraditi svoje, naime od prvog dana muku mučimo s dojenjem i mlijekom. Mlijeko mi je došlo tek nakon 5-6 dana (bili smo i na akupunkturi!), beba se navikla već na dudicu u rodilištu. Moje cice nikakve, bradavice koma, pa smo nastavili s bočicom i izdajanjem. Ipak poslušali smo savjete SOS tete rode, stavljala sam ga stalno i na prsa, «naučio» je preko šeširića, a jedan dan uspjeli smo i bez. Nitko sretniji od mene!!! I onda, opet muke počinju. Neizdrživa bol, trpim i samo čekam kad će završiti da ga maknem od sebe, čitava cica bridi i boli već na pogled i samu pomisao na dojenje. Trpim, a on sav sretan cicao bi satima. Opet se vraćamo izdajalici, nadohrana adaptiranim. Svaki ml adaptiranog zaljevam s isto toliko suza!!! Na Forumu čitam o sooru i rojazolu, mali nema ništa u ustima, ipak odlazim jučer doktoru koji mi daje recept s riječima da ne može štetiti, samo koristiti. I čini se da je pomoglo nakon 3 mazanja. Opet na prsa, mali cica sav sretan više od sat vremena, bol je tek neznatna, ali sad NEMA DOSTA mlijeka. Nakon što vidim da tome nema kraja, jer nema mlijeka i on već satima ne spava, opet 50ml adaptiranog. Zabetoniran je već sat vremena, bit će još sigurno 3, a ja tuga beskrajna. Do kad tako? Imam osjećaj da se nikad nećemo izvući iz svega, vrtimo se u krug! E da, nakon što pocica koliko ima, ja se još malo izdojim, do kraja + 2 min, ostane još oko 20 ml. I kad se on probudi za oko sat vremena, ja prazna… Danas imamo točno 25 dana. Ima li još nade za nas? Hoćemo li se ikad riješiti izdajalica, bočica, steriliziranja, podgrijavanja, hlađenja….