moram nešto priznati. s drugim djetetom ne skačem na kme dok se vozimo. s prvom bebom znali smo putovati iz zg u karlovac par sati jer bi ja stajala puno puta i pokušavala ga umiriti. sad krenem kad mi se čini da bi trebala spavati, povedem i starijeg sina da joj pjeva, a ako plače, ne stajem više od jednom ili dvaput. nekako sam bezosjećajnija, mislim da jednom mjesečno plakanje nije smrt.