Ja sam na pragu 35, biti će ovo prvi IVF,prirodni, probat ćemo, pa ak ne uspje ide stimulirani.
Nemam grižnju savjest, u mojoj glavi nema logike da sebe krivim za neuspjeh kad ne ovisi uspjeh isključivo o meni!
Razmišljam da se puno toga treba poklopiti, žao mi je naravno što nije uspjelo, ali bože moj probat ću opet i opet, dok ili neuspje ili ne odlučim odustati.
Osobno meni pomaže kada se opustim, kada sam aktivna pa i kada pozitivno razmišljam, ne zato da bi zbog toga postupak bio uspješniji nego da bi život lakše nastavila kad ne uspje-ako ovo ima logike, ja se tako osjećam.
Zanimalo me je li stvarno moguće da mirovanje nakon transfera može toliko utjecati na bolji ishod, pa ga svi dr savjetuju pod normalno.
Npr. ako statistika kaže da sa ležanjem povećavaš šansu za ne znam 50% pa brate mili onda ću odležati, ali na kraju ispada da ni nema nekog medicinskog pokrića za to mirovanje...
Moj zaključak je da se ponašam kako se osjećam, da slušam svoje tjelo i osjetim što mi u tom trenutku paše i s tim nastavim, a što ne izbacujem!