Mama Njoza hvala na savjetima, pročitala sam taj članak kao i sve ostale na ovom sajtu.

Situacija kod mene je bila dosta gadna, jer nije bilo pitanje samo pre ranog rođenja djeteta, male porođajne težine, već i žutice koja je trajala preko mjesec dana. Ja sam se trudila iz petnih žila da dojim i to skoro 2 mjeseca, nisam posustajala premda sam pred kraj umjesto podrške okoline dobijala dosta negativnog feedbacka (u stilu da izgladnjujem dijete, itd). Kad čitam vaše odgovore kao da vidim sebe, 24 sata na cici, kada ga stustim s ruku 5 minuta odmah se budi, nervozan plać non-stop, a ja sve očajnija. Ne moram reći da sam 1. mjesec samo smizdrila, ali se nisam dala, probala sam sve, ali Marko jednostavno nikako da smogne snage da povuće moje mlijeko. Jedino što je dobivao ako dam se izdojila i ponudila mu na boćicu, ali i to me bilo strah, jer su mi svi pametni govorili da će zaboraviti cicu. On i dan danas nije zaboravio cicu, to mu je najveća utjeha i sreća, ali i dalje ne zna povući. Moje uporno izdajanje je vjerojatno rezultiralo da i danas imam nešto malo mlijeka.

Drugi peh sam imala nakon bolnice, kada smo se vratili kući, da sam pokupila neku bakterijsku virozu želuca i slijedeće dane provela u visokoj temperaturi, povraćanju i proljevu. Naravno da tako malo i nejako djete ne zarazim nisam dojila, a vjerojatno od cijelog stresa bolnice i temperature, mlijeko je gotovo stalo. Ja se i dalje nisam predavala, ali više nije bilo šanse da mlijeko krene.

Sada Marko ima 3 mjeseca i hrani se adaptiranim mlijekom, a cica 3 do 4 puta dnevno, prije obroka, kako sam rekla kao utjeha i vjerojatno nešto malo izvuće, pa dok traje, traje. Ja sam svaki put tako tužna i moram priznati ljubomorna kada čujem i vidim da druga mama doji.