Lutonjice, nemam ja potrebu to naglasiti, ali mi je nemogućnost dojenja preteško pala, a da ima dosta ljudi koji smatraju da svaka žena može dojiti ako hoće, ima. Na žalost nije tako, ja sam samo to htjela reći...

Inače, vezano za to... Jedan, navodno prodojeći pedijatar sa Sv. Duha (ne znam da li smijem napisati ime pa neću) je bio sve samo ne prodojeći u mom slučaju i to je ono što mi je grozno... Naime, moja beba je zbog toga što je porod duže trajao dobila urinoinfekciju (tako mi je pedijatrica u bolnici objasnila (čitaj: predbacila), jer je vidjela da na mom kartonu piše da je prošlo više od 48 sati od pucanja vodenjaka do poroda, a nije znala da nije mojom krivnjom prošlo toliko!)... Nkon mjesec dana došli smo na kontrolu (o svojim mukama s pokušavanjem dojenja sam pisala gore) i dotični doktor nas primi relativno srdačno, sve dok nisam rekla da imam problema s dojenjem... Umjesto riječi utjehe i savjeta, on je u povijest bolesti O KONTROLI URINOINFEKCIJE i stanju bebe zaključio da Majka ima probleme s dojenjem, da se izdajam, ali da i dajem adaptirano i da kažem da radim na uspostavi dojenja i da želim dojiti, ali on NE VJERUJE DA ĆU USPJETI... Ovo nije moje parafraziranje, nego imam cca. 2/3 stranice o mojem nedojenju na povijesti bolesti koja se trebala odnositi na nešto sasvim drugo. Kao prvo, tu se osuda čita vrlo jasno. Kao drugo, meni je nedojenje jaaaako teško palo i trebalo mi je ohrabrenje, a ne osuda i uvjeravanje da ja to neću uspjeti, jer sam u to vrijeme bila i fizički i psihički jako loše zbog svega.