Mala morska vila i prirodan porod na stolčiću u VŽ
Krenut ću od samog početka. Sjećam se prvog trenutka kad sam osjetila prvi pokret naše male curice u trbuhu i veselo probudila muža da mu to kažem. Tog trenutka sam zaboravila na sve one mučnine i povraćanja koja su me mučila sve negdje do 20-tog tjedna. Stavila sam muževu ruku na trbuh i on ju je isto osjetio... bili smo tako sretni da više nismo mogli zaspati. Cijelu trudnoću smo puno komunicirali s našom nerođenom bebom, pričali joj, puštali muziku, puno se smijali i zezali, šetali, obilazili izložbe, išli u kino, doslovno je cijelo vrijeme bila sa nama u svemu sa čime smo se bavili. Imali smo i svoje igrice, kad bi joj kuckali na određenom dijelu trbuha ona bi nam se javila isto tako s udarcima nogicama ili rukicama na tom mjestu... ma neopisiv osjećaj.
Polako mi se bližio termin i bio bi to vikend kao i svaki drugi, međutim, tog petka navečer mi je krenuo sluzni čep. Iduće jutro, u subotu je sluzni čep krenuo nešto jače, a meni je srce ubrzano počelo kucati pri pomisli da ćemo uskoro vidjeti, osjetiti, držati u naručju našu malu curicu. Istovremeno je krenuo i paničan strah od poroda, kako će to izgledati, hoće li poštovati moje želje, hoće li sve biti u redu... Uglavnom, imala sam „onaj osjećaj“ da je porod blizu i shvatili smo da je pametnije da se lociramo bliže Varaždinu, u obiteljsku kuću mojih roditelja. Spakirali smo se i došli tamo, međutim ništa se nije događalo ni te subote, ni nedjelje, a nas dvoje smo već polako i zaboravili zašto smo zapravo došli tamo J
Počeo je i ponedjeljak, to jutro sam imala čudne snove i čudan osjećaj da je to „taj dan“, ali se zapravo ništa nije događalo. Čak smo i MM i ja to jutro mazili moj trbuh i pričali s curicom, pitali ju kada nam ona misli doći, jer ju mi već željno iščekujemo. MM je onako u zezanciji rekao: „Hajde Niica, daj malo zagrebi mamu s noktićem, tvoji roditelji te već jedva čekaju da im dođeš“
I nije prošlo ni 5 minuta od te njegove rečenice, kad sam na WC-u začula zvuk „puk“ kojeg mi je baš bila spomenula frendica. Tog trenutka sam osjetila kako mi je iscurilo malo plodne vode. Brzo sam dotrčala u spavaću sobu obavijestiti muža da mi je puknuo vodenjak, pogledala sam na sat, bilo je oko 9:30. Nakon toga sam se čula sa svojim ginekologom iz Vž bolnice dr.Jukićem, pitala ga da li je ok da ostanem doma do recimo popodne. On me pitao da li osjećam bebu, rekla sam da ne trenutno - nekako se smirila, a on mi je sugerirao da ako ju ne osjećam da svakako što prije, a najkasnije kroz par sati dođem u rodilište, jer se nikad ne zna što se može zakomplicirati s pupčanom vrpcom, posebno ako ne osjećam pokrete bebe.
I tako smo se mi lagano spakirali i nakon 11h smo već bili u rodilištu. Obavila sam svu papirologiju i pregled kod dežurne sestre i nekog mlađeg ginekologa, te sam mu rekla da želim prirodan porod, da ne želim drip, te da bi rado pričekala svoje trudove. Rekao je da bi se porod trebao obaviti u roku 12 sati od pucanja vodenjaka i da nema ništa protiv da pričekamo i vidimo kako će se razvijati situacija, te da sve dok je on u smjeni da će se pobrinuti da me ne gnjave s dripom
Nakon toga sam bila na „pripremi“, nisam odbila klizmu, jer nisam bila zadnjih 24 sata na WC-u, a i kasnije u porodu se pokazalo da je to bila dobra odluka, jer me ništa nije pritiskalo i smetalo u crijevima. Ostala sam sama u prostoriji za pripremu sigurno sat vremena, što mi je odgovaralo da se malo psihički saberem, a nakon nekoliko posjeta WC-u i potpunog čišćenja sam se istuširala i oko 13h sam već bila u predrađaoni spojena na CTG.
U varaždinskom rodilištu je sve zbilja super uređeno, sve je novo, imali smo svoju prostoriju koja uopće ne liči na bolničku sobu ili predrađaonu, cijelo rodilište je u zeleno-rozim tonovima i bez obzira što imam fobije od bolnica, tamo sam se zbilja dobro osjećala. A uz to, mojoj sreći nije bilo kraja kad sam čula da je popodne dežurna primalja Erika za koju sam toliko željela da mi bude na porodu. Bila sam na njenom predavanju na trudničkom tečaju i jako me se dojmila. Ta žena je toliko divna, topla osoba, prepuna razumijevanja, emocija, elana i vjere u porod kakav bi zapravo trebao biti – prirodan, preporađajući i osnažujući za svaku ženu.
U međuvremenu je došla doktorica Špoljarić koja je bila dežurna taj dan da vidi što se događa. Kad su me spojili na CTG nisam još imala nikakve trudove. Rekla je da joj je kolega rekao da želim prirodan porod. Rekla je da se slaže, ali me i ona upozorila da bi se porod trebao završiti u roku 12 sati od pucanja vodenjaka. Rekla sam da sve znam, i da samo želim da mi daju vremena i priliku mojem tijelu da krenu trudovi. Složila se, tako da smo MM i ja lagano brbljali i zezali se dobro raspoloženi.
U jednom trenutku sam osjetila da su mi počeli laganiji trudovi, koji su vrlo brzo sa svakih 15 minuta došli na svakih 7-8 minuta. Obzirom da smo pročitali knjigu „Bezbolan porođaj“ koju mi je preporučila frendica, naučili smo tehnike disanja za vrijeme poroda tako da sam trudove dosta dobro podnosila uz ispravno disanje i opuštanje.
 |
|||
Odgovori s citatom
nisam znala što me očekuje obzirom na to kako je ova žena u drugoj prostoriji doslovno urlala već sigurno sat i pol vremena... MM ju je čuo i vani kad je odlazio u grad i vraćao se dok sam ja bila na pripremi. 
dani1 prvotno napisa
