Potaknuta topicima na kojima se opet i ponovno rade tabori, i neki ljudi uporno daju popise onoga što je dobro i što je loše (kinderbet, dječji kme na koji se ne reagira odmah...) podižem šareni, veseli i tolerantni topic na kojima ćemo pisati
ŠTO ZA NAS RADI DOBRO
u životima i roditeljstvu, tj. kako smo složile svoj život da nam je lijepo, da nas djeca slušaju, da stignemo obaviti najbolje, da imamo resursa i snage za djecu i svoj život.
Ili točnije - s čime smo se borile, i kako smo to riješile (ne po tablici, nego na vlastito zadovoljstvo).
Uvjet - pokažite da nema popisa i pravila, i da ste jedinstvene, i da vladate situacijom, da psujete i imate super odgojenu djecu; da se bučno derete kad pošizite, i da vaše dijete to prima mirno; pokažite kako ne-po-knjizi odgoj može biti super.
Ja ne volim da moram biti rob monotonije, a kažu da treba uvijek biti dosljedan. Ja volim biti dosljedna na svoj način. Npr.
Dakle, moja ne još 2.god curica doji, spava u velikom krevetu u sobi s bracom, na vratima je ogradica, i ja sam zadovoljna kako to funkcionira. Ona se u principu uspavljuje na cici i meni to odgovara. Od početka je tako, od početka super funkcionira.
S vremenom me je udavilo svakovečernje lijeganje s njom. Nisam htjela prekinuti dojenje, nisam htjela da je uvjet. Nisam htjela uvijek niti leć s njom u krevet, ali nisam htjela provoditi trening (kakav hoću kad se malo opameti) da mi ostane sama u sobi nakon što ih poljubim za laku noć. Htjela sam srednji i postepeni put.
I rekla sam malenoj - nekad ima cici. Nekad ću samo leći kraj tebe, ali nema cici. Nekad sjedim na stolici između njihovih krevetića i šutim, čekam da zaspu. Na moje čuđenje, malena je prihvatila svaku verziju, i koegzistiraju, svaka od njih, a ja mogu leć, ne leć (ako se bojim da ću zaspati) dojit ili ne dojit.
Eto, to za mene radi i ja sam jako zadovoljna. Dojim po svom ritmu, ponekad uvažavajući njezino inzistiranje, ponekad ona uvažni moje