Malo je naslov nespretno stavljen, ali da pojasnim.
Početak dojenja je meni bio jako naporan, značio je cjelodnevna nacicavanja, s pauzom za moj odlazak na WC i da ja nešto pojedem. (Na kraju nismo uspjeli radi nekih drugih faktora - nebitno za temu).
Od svih žena dugodojilica koje poznajem, kod svake je početak dojenja tako izgledao, i to "stanje" je potrajalo dosta duga (bubam bezveze, ali barem mjesec dana). Izuzetak je samo jedna prijateljica kod koje je dojenje odmah krenulo bez ikakvih problema.
Drugo dijete bih obavezno željela dojiti, ali kako ste to sve uskladile s potrebama prvog djeteta?
U svojem slučaju govorim o starosti djeteta od cca 3-4 godine, koje ne ide u vrtić.
Meni je to jedina situacija koje se bojim kad ćemo imati drugo dijete.
Kuhanje, pospremanj, veš, ostalu logistiku, to će riješiti muž, to nije problem. Muž bi bio i s nama prvih mjesec dana i maksimalno bi posvetio pažnju starijem djetetu, ali opet gdje je tu moja pažnja prema njemu?
On je poprilično vezan za mene i zato me to jako brine.
Treba uzeti u obzir da sam ja poprilični ziheraš u svemu i da uvijek imam prije razrađenih 100 planova u glavi, potpuno mi je jasno da će sve to sjesti na mjesto kad ćemo biti u tome, ali želim čuti i stvarna iskustva. Kako ste to sve uskladili?
Moja trenutna razmišljanja su slijedeća: u trudnoći početi starije dijete "više okretati" mužu, u smislu da ga on barem jednom tjedno kupa, stavlja na spavanje, po noći nosi na pišanje,... (sve te sitnice za koje inače mali traži mene), tako da mu ne bude to prevelika prilagodba.
Kao što sam i napisala poslije poroda bi MM bio na GO barem 4 tjedna,....
Napišite mi vaša iskustva, savjete, kako to izgleda u stvarnosti? Najčešći problemi, kako im doskočiti,....?![]()