I kod nas su dozvoljavali igračke u prvom razredu. Te koje su donesene imale su i ostati u razredu, da ne bi bilo "nismo znali".

Od "osobnih" igračaka caruju privjesci za torbe, tako da se ne mogu izgubiti i da se zna što je čije. To je zgodno jer se često dogodi da dvoje ima istu torbu, pa se po privjesku uvijek zna vlasnik. Moj stariji sin i sada nosi svog starog ofucanog lava na torbi, već treću godinu. Mlađi je dugo nosio cijeli grozd, ali se okanio jer je stalno morao paziti na to.

Za drugi i treći razred savjetovali su nam da nabavimo društvene igre. Budući da smo s tim počeli već u drugom polugodištu prvog razreda, nije bilo nikakvih problema. Kod mog starijeg u trećem razredu još živi standardna garnitura šaha koju smo im donijeli u prvom razredu (za ostalo nemam pojma, ali ovo se koristi pa znam). Kod mlađeg je sastav razreda takav da rijetko što preživi dulje od 2 tjedna. Prestali smo kupovati, a bili smo im lani nabavili sve od legica i srodnih sustava, puzzli i drugih stvari. NIšta! Ni lopte više tamo ne donosimo - ista stvar... Jednostavno, igračke "nestanu", slikovnice također, a bome i olovke, pa čak i knjige i bilježnice - što mi je posve neshvatljivo, osim ako je pakost u pitanju. Rekla sam gdje god je trebalo - bez uspjeha. Sve što smo mi mogli učiniti je da ih više ne nabavljamo. A moje dijete je shvatilo lekciju pa više i ne traži da bilo što kupujemo za školu.