Bojim se da će ovaj post biti jako zbrkan, ali trenutno se i sama tako osjećam.

Razočarala me moja najbolja prijateljica, a možda to nije ni bila. Imam osjećaj izigranosti, iskorištenosti... Bile smo si stvarno dobre, mogle razgovarati o svemu... no u posljednje vrijeme se jako malo viđamo. Ja poslije radnog vremena moram na još jedan posao (ah ti novci) i imam malo dijete, a ona veliku djecu i previše vremena i novaca.
Međutim, kad su joj djeca bila mala, a ja na porodiljnom njeni su više bili kod mene nego kod kuće. I nije mi to bilo teško, volim ih ko svoje. No, neki dan je ona išla po djecu iz škole i moje je dijete ostavila da se vraća pješice, a vani pljusak ko iz kabla (nije imala mjesta u autu). I dobro, nisam se htjela raspravljati, no danas smo bile na kavi i sama je pokrenula temu... Kad sam joj rekla da bih se ja vratila po njeno dijete sasula je paljbu u stilu da nije ona dužna voditi brigu o tuđoj djeci, da joj je dosta da ona dođe po svoje, a oko auta hrpa tuđe dječurlije koju bi ona valjda trebala voziti, kako da ne i sve tako... Strašno me to pogodilo, a toliko sam dala njenoj djeci...Njeni su sad veliki i ne trebam joj više....

Kako se postaviti, jako sam razočarana...?