ne znam da li da se javim tu ili na onu dobro-poznatu-temu "ne mogu više ne spavati". ja sad već ozbiljno razmišljam da prestanem s dojenjem. ne mogu. noćni podoji me ubijaju. šest mjeseci isključivog cicanja, plus tri mjeseca cicanja i postupnog uvođenja dohrane. ne nađem tu po forumu nekog tko je u ovo vrijeme odlučio prestati s dojenjem. valjda kad pređeš one sve krize, trebao bi bez po muke nastaviti. a ja ne mogu.

s druge strane, grozim se umjetnog mlijeka. kravlje neću bar do godine dana jer se ne usudim. grižnja savjest grozna. neodlučnost grozna. razdirem se. jučer i danas sam luda. dvije noći probdjela. stalno nacicavanje. bacanje po krevetu (spavamo skupa). pokušaji probijanja barikada u mraku po krevetu (tako zovemo kad krene rušiti jastuke kojim smo "zazidali" zone gdje ne smije). onda se prepucavam s mužem, koji uopće nije ni za šta kriv. on je krajnje strpljiv. kaže ako hoćeš - prekini, imaš moju podršku, ali ako možeš onda još probaj. i to me dotuče. isto kao što sam očekivala (i dobila) potporu da isključivo dojimo, sada nekako očekujem potporu da prestanemo dojiti. a to baš nemam. daje on to, ali osjetim da bi volio da ipak još malo, "no, ako mi je već TOLIKO teško, ok". kao da već sama nisam dovoljno neodlučna. "ako možeš probaj". pa mogla bih, ali po koju cijenu. tako da ujutro teturam sat-dva. da mi do 12h glava bude kao bundeva. poslijepodne počinjem polako dolaziti sebi. užas. loše se osjećam. bude 2-3 dana ok da izdržim noć, a onda dođe udarna noć-dvije koja me baci na koljena. na sreću, sin vedar i veseo, odmoran, pun elana, jak, hiperaktivan, smije se stalno.

samo da nema tih noćnih podoja, ne mogu... početi ću raditi za mjesec dana, u ovakvom stanju to je aposlunto nemoguće. budimo se svakih sat-dva noću. nekad par minuta, nekad 10 minuta. nekad ne mogu uopće više zaspati nakon podoja. obično kad oko 5h cica, on zaspe, ja više ne mogu zaspati. a ne mogu gledati od umora. g-r-o-z-n-o.

da li postoji šansa da bebica spava malo duže? da mu dam kasniji obrok tako nešto? očajna sam, stvarno... i sad dok ovo pišem sam se rasplakala... muka mi je od umora, muž me ne može ovakvu gledati, znam bit nervozna ili plačem od umora... dajem mu uvijek na zahtjev i kad je gladno i kad bi se mazio i kad treba utjehu, uvijek sam na raspolaganju, ali sad sam već na rubu... samo da malo odspavam...

da li je netko probao da preko dana sisa, a za samo za noć mu da bočicu s umjetnim mlijekom? da li bih tako potpuno izgubila mlijeko? da li bebe preko noći zaista papaju ili im treba samo maženje? inače, uspjeli smo i da mu dudu ne damo, stvarno mislim da smo bili dosta disciplinirani što se tiče tih nekih stvari što i Rode preporučavaju...

oprostite na zbrkanosti posta, ali toliko se slabo osjećam...