dr. Richter o dojenju

[ina33]

Sad, čini se, ipak potežem vječnu temu, ali ajde molim te odgovori, jer me stvarno zanima je li nešto previđam.

Po meni previđaš da je posao liječnika da se primarno ne bavi emocijama pacijenta, nego da hendla konkretnu osobu i njenu zdravstvenu situaciju, osim ako nisu emocije toliko tu osobu obuzele da onda treba primarno rješavat pitanja emocija (psihijatri).

Mislim, sve je emotivno obojeno... Kao da je manje emotivno obojeno suočavanje majke da joj je dijete astmatičar, primjerice... Ništa od toga nije lako i jednostavno i ja osobno ne očekujem da se liječnik lijepi na to.

Iskreno (jer sam ja takva osoba) liječnici stila "držim za rukicu i plačem s tobom" (one koje bih ja tako percipirala) mi em nisu bili od pomoći, em me to s njihove strane opterećivalo i očekivala sam "poslovni odnos, uz poštujem ja tebe, poštuj i ti mene ništa manje". Jer takvu vrst supporta dobijam od doma, od foruma, od neke svoje niše. Njemu dolazim za to da on to sa strane pogleda i kaže što misli.

I po nekim teorijama o prenošenju loših vijesti, loše je ako se zapadne u previše suosjećanja jer onemogućuješ toj osobi da krene dalje.

E, sad - što je previše... i koliko čekat pacijenta da prihvati sam od sebe neku dg, a kad je potreban šokovit pristup - ne znam, svi se slažemo da je malo grublji Richter u komunikaciji.