Priča je sazrijevala dugo u mojoj glavi. Pisala sam ju svaku večer u mislima dok sam dojila Davida za uspavljivanje. I svaki puta je nešto bilo novo, drugačije. I još bih ju tako mogla pisati dugo, dugo. Ali danas sam odlučila da je vrijeme i da je zrela i da nema više mjesta preispitivanju. Malo je podugačka i nisam ju napisala isključivo da ju netko pročita. Napisala sam ju i zbog sebe. Kao terapiju i kao sjećanje. Mislim da ovo i nije priča samo o porodu. Ili je porod više od onoga što obično pišemo u pričama o njemu. Barem je za mene bio. U tim trenucima koncentrirano su izlazile emocije i sjećanja velikim intenzitetom iz mene i zato moja priča počinje ovdje.
Petak je 15.05. Penjem se uz brdo prema bolnici Rebro. Bože, neka bude volja tvoja! Strah me, ali sam i uzbuđena. Već predugo odugovlačim da saznam zašto mi toliko kasni. Leona je teško bolesna, još uvijek je na intenzivnoj. Prošla je jako teško razdoblje, bila je na rubu i još je duga i teška borba pred njom. A ja se posramljeno u sebi nadam da će test biti pozitivan. Jer sam psihički iscrpljena. I tužna. Beskrajno tužna jer ne mogu biti sa svojim djetetom i pružiti joj sve što joj želim dati. A toliko toga joj imam i želim dati. I zato potajno želim drugu priliku.
Sjedim u WC-u bolnice i buljim u drugu crticu. I ne vjerujem. Stvarno ne vjerujem. Uopće ne znam kako da se osjećam. Mislim da sam sretna, ali nisam sigurna da bih smjela biti. Kako ću uz Leonu podizat još jedno dijete? Uostalom, ako kojim slučajem dođe kući, tko će se brinut oko medicinske skrbi, samo sam se ja educirala? Panika.
Ali, tako sam sretna. Kao da nam je pružena druga prilika. Možda ću ovom djetetu moći dati ono što nisam mogla Leoni. Bolji početak. I nisam uopće zabrinuta niti me strah da nešto neće biti u redu. Bog zna zašto ga je poslao. I sigurno je sve u redu.
Prvi pregled obavljam sa 11+6. I da sam ranije znala, ne bih otišla prije 12. tj. Još uvijek me proganja pomisao da smo možda ipak prvoj mrvici trebali dati šansu da prokuca. Zato je ovo super.
Odlučila sam da ću minimalno kontrolirat trudnoću. Moj gin ne diže paniku i poštuje moje želje. Odbijam i bilokakvu prenatalnu dijagnostiku. Ionako sam prvo tromjesečje provela u blaženom neznanju, postila, bila na dijeti, bila izložena raznim virusima, bakterijama i rentgenskim zračenjima pri svakodnevnom hodočašćenju u bolnicu, pušila.... Ali unatoč tome znam da je dijete zdravo. Vjerujem Bogu.
Trudnoću provodim u potpunoj posvećenosti Leoni. Svaki dan na +30 odlazim u bolnicu. Nije mi teško. Osjećam se savršeno i zadovoljno. Ne debljam se puno, izgledam si dobro. Uživam u ljetnoj trudnoći jer se davim u voću i salatama koje obožavam.
Odlučila sam i pokrenut svoj magisterij. Učim i čitam većinom u bolnici, dok Leona spava ili kad nas izbace u čekaonu.
Nadograđujemo još jednu sobu. Sve radimo sami. Nije mi problem malo požbukat i pogletat.
Leona je već dulje vrijeme stabilno. Uvodimo postepeno 2 obroka dohrane. Miksam joj kašice i to me veseli. Dobro ih podnosi.
Zaokupirana sam sa puno stvari i ponovno se osjećam poletno, prepoznajem svoje staro „ja“, sebe aktivnu, ambicioznu i poduzetnu. I pomalo planiram kraj trudnoće i porod. Kad sam bila trudna sa Leonom, htjela sam prirodan porod na stolčiću uVaraždinu. „Dobila“ sam dva mjeseca u Petrovoj na patologiji trudnoće, elektivni carski pod općom anestezijom, odvojenost do trećeg dana (mala digresija - Bila je na poluintenzivnoj.Vidjela sam ju tek nakon 24 sata i to na pet minuta. Ona plače, a plačem i ja jer ju ne smijem niti dotaknut, a kamoli primit na ruke. To je bio naš prvi susret...), izdajanje, bočicu. Zato sam htjela pokušati ponovo Varaždin. I inače ne odustajem tako lako.
Upoznala sam Maju koja je ljubazno pristala biti sa mnom na porodu kao doula. Ubrzo sam upoznala i VedranuV koja je trebala biti backup doula u slučaju da je Maja spriječena.
Kontaktiram dr. Jukića, objasnim mu situaciju i dogovaramo se za prvi susret u 34. tjednu. Subota je 30.10. Oduševljena sam. Prolazim s njim plan za VBAC. Šanse su nam dobre. Predlaže da napravim ogtt i bris međice, ali ja odbijam. Imam jako dobar predosjećaj u vezi svega.
David me drži u neizvjesnosti. Već je 38. tjedan, a on je opet na zadak. Znam da je jedan od razloga moja ukočenost, nervoza, uznemirenost od same pomisli da se bliži porod i da ću se morati odvojiti od Leone. I ona to osjeća. I ona je nervozna i cendrava. Izvodim vježbe za okretanje zadka (podižem zdjelicu, pričamo mu i nagovaramo da se okrene, svjetiljkom mu pokazujemo „izlaz“) i razgovaram sa Leonom o situaciji. Objašnjavam joj zašto više neću moći toliko dolaziti (cijelu trudnoću joj pričam o braci, a on ju lupka kad god ju držim u naručju). Maksimalno si ugađam i jako se opuštam. Jednu noć osjećam da se David okrenuo.
Srijeda je 02.12. Penjem se liftom na peti kat i razmišljam kako bi bilo lijepo da Leona već spava da ne moram odmah početi skakati oko nje. Već 2 dana nisam bila kod nje. Dolazim, a ona u polusvijesti, na kisiku. Kažu mi da je tu noć zakurila 40. Zovem ju, ne reagira. U šoku sam. Plačem. Pjevam joj kroz suze drhtećim glasom. Moram na zrak. Zovem MM. Osjećam da nešto nije dobro. Vraćam se, ali ne mogu više do nje jer dolazi dijete iz sale. Čekam. Prije odlaska mi dr. kaže da su ju stavili na respirator. Tijekom noći zovem da vidim kako je. Reanimirali su ju dva puta. MM nije svjestan što se događa. Stojim u kuhinji, pričam sa primariusom.
„Dva puta smo ju vratili, nisam siguran da ćemo treći puta uspjeti“.
„Šta da ja sad radim?“, pitam ga držeći se za kuhinjski ormarić jer sam taman krenula kuhat kavu. „Dajte mi broj mobitela, zvat ću vas. I popijte nešto za smirenje“.
MM ustaje i pijemo kavu.
„Ljubavi, ona će danas umrijeti“, kažem mu.
On misli da pričam gluposti. Odlazimo do MM tetke. Sjedimo za stolom. U 10:20 mi zvoni mob. Prepoznajem broj. Rebro. Ne mogu se javit. Javlja se MM. Znam što je. Napustila nas je.
„Moja majka ju je sada ovako dočekala“, kaže tetka kroz plač ispruženih otvorenih ruku.
Kako dalje? Moram mislit na Davida. Odtugujem u kratkom roku. Znam da to nije dobro, ali moram dalje.
Vrijeme prolazi, a David baš i nije spreman za susret. Iskreno, nisam ni ja. I on to zna. Prošao je i termin i odlazimo češće na kontrole. Pratimo protoke, količinu plodne vode. Dok je sve u redu, čekamo. Zapao je velik snijeg i jedva gmižemo po autocesti. Jedan petak dolazim na kontrolu kod dr. Fare jer jer dr. J odsutan. On predlaže hospitalizaciju i dovršavanje trudnoće sljedeći tjedan jer je termin prošao i zbog još nekoliko razloga kojih se ne sjećam. Uz negodovanje doktora i sestre odbijam uz jasan razlog da nisam psihički sposobna za to (ne pada mi na pamet opet čamiti na patologiji okružena kojekakvim pričama i u predblagdansko vrijeme biti odvojena od obitelji).
Dolazi Badnjak i dr. J predlaže indukciju.
„Ne hvala, ja bih još malo pričekala“, kažem.
“ U redu, ali ne možemo još dugo čekati.“