Subota je. Štefanje. Punim 42 tjedna. U 5 ujutro me budi lagana menstrualna bol. Svakih 20 min. Odlazim na WC. Ako se čistim, to bi moglo biti to. Budim MM, zovem Maju. Kaže da stiže pa ako su i lažnjaci, lako se vrati doma. Stiže i svi popijemo kavu. Pakiram još nekoliko stvarčica u torbu i oko 8 odlučimo krenuti za Varaždin. Ionako smo trebali danas na kontrolu i dr. J je dežuran. Trudovi su lagani i pravilni. Sigurna sam da nije lažna uzbuna.
U Varaždinu smo se smjestili u jednom pansionu udaljenom 500 m od bolnice. Rekli smo na recepciji zašto smo došli i iako smo htjeli uzeti jednokrevetnu sobu (koja je u pokrovlju), oni su nam velikodušno ponudili dvokrevetnu koja je bliže na prvom katu (za istu cijenu). U sobi sam se presvukla u nešto komotnije. Maja čita knjigu, MM gleda TV i ja povremeno s njim. Ne možemo naći naše programe pa gledamo Discovery sa slovenskim prijevodom. Ja se malo krećem, malo sjedim na stolcu glavom naslonjenom na naslon zagrlivši jastuk, malo ležim, malo grickam neke integralne kekse i pijuckam vodu. Kroz glavu mi prolaze one lijepe priče sa poroda koje sam čitala u jednom dahu. Više puta odlazim do WC-a, a u jednom odlasku primijetim da lagano krvarim. Sretna sam. Sve ide super i kako treba. Zovem dr. J i kažem mu da je počelo.
„Već sam bio zabrinut gdje ste i htio sam tražit broj po mobitelu da vas nazovem. Dođite kroz par sati.“
Maja prati trudove. Ja sam dezorijentirana. Ne mislim na vrijeme jer je to njen posao. Oko 18 su trudovi na 3-5 minuta. Odlučujem da krenemo za rodilište jer očekujem da će se ondje cijela stvar usporiti.
Na prijemu poznato lice. Sestra me „obradi“, predam joj sve papire sa planom poroda i zove dr. J. Trudovi su se očekivano prorijedili. On me pregleda. Otvorena za cm. Bila sam preuzbuđena i presigurna da će sve teći glatko pa mi nije na pamet pala pomisao da ga pitam da se vratimo u pansion i tamo odradimo ostatak „otvaranja“. Dolazi sestra iz rađaone.
„Pa gdje ste vi? Cijeli dan vas čekamo.“
A meni upitnici iznad glave. Predstavljam se sestri ne bi li ju ponukala da se i ona predstavi. Rekla mi je ime, ali se ne sjećam. Pozdravljam se sa MM i sa Majom odlazim u rađaonu. Klizmu i brijanje odbijam jer sam to sama obavila. Ulazimo u rađaonu, zamračenu prostoriju sa zatvorenim vratima. Taman je smjena i dolazi druga sestra. Prvi flashback. Neodoljivo me podsjeća na jednu sestru sa Rebra s kojom si nisam bila baš najnaj. Priključuje me da snimimo inicijalni ctg. Drugi flashback. Ležim na stolu i ugledam sjajne metalne instrumente na zelenoj kompresi. To me podsjeti na operacijsku salu u Petrovoj i briznem u plač. Nakon nekog vremena se poželim ustati. Dolazi sestra i kaže da moram još malo ležat i da sonda za trudove ništa ne očitava. Znala sam da ću se opet susresti sa glupim aparatima koji ili krivo očitavaju ili alarmiraju bezveze (naravno da me to odmah podsjetilo na aparate na intenzivnoj). Na sreću, ubrzo dolazi i dr. J i kaže da se slobodno krećem i izađe van. Vraća se sestra i skida sondu za trudove. Ulazi dr. J i kaže da se malo porječkao sa sestrom oko ctg-a. Kod kretanja mi sonda cijelo vrijeme klizi, pada. Kad moram na WC, moramo zvati sestru da ju skine i ponovno stavi. Smeta mi. Sestra povremeno dođe provjeriti ctg zapis. Na jednom mjestu uoči brahikardiju i kaže da ako se to ponovi da moram natrag na krevet. Eto, to je ta glupost aparata. Pa naravno da zapis ne valja kad se krećem i sonda se miče.
Pokušavam se opustiti. Slušamo glazbu i pričamo. Grickam i pijuckam. Malo šećem, malo sjedim na lopti. Ali misli mi nisu tamo. Cijelo vrijeme mislim na MM, gdje je, što radi, je li dobro. Maja me pokušava usmjeriti da mislim na porod, sebe, trudove. Ne želi da stimuliram mozak pa ne želi da puno razgovaramo. Ja ju stalno ispitujem da li se javio MM. Iza ponoći dolazi dr. J, pregleda me na stolčiću da se ne penjem u trudovima na krevet i ustanovi da sam otvorena 3 cm. Za sada dobro napredujemo. U drugom dijelu noći sam nešto sitno između trudova odspavala jer su trudovi još uvijek dosta rijetki. Pred jutro sam već jako...ne znam. Mješavina nervoze, straha, umora, bespomoćnosti, tuge... Gledam na glupi ogromni sat na zidu i vidim da se bliži vrijeme kraja dežurstva dr. J i to me obeshrabruje. Kroz prozor vidim da sviće i to me podsjeti na studentske dane kad sam pisala seminar u zadnji čas do jutra. Mama me je odvezla na faks da ga mogu što duže doma pisati. Popile smo kavu i kupila mi je nekakav kolač u kafiću do akademije dok sam ja još dodavala završne note. I naravno da me čekala dok ne završim sa izlaganjem, odvezla doma i polegla u krevet da nadoknadim san.
„Ne volim kad dočekam jutro da svane, a ti?“, komentirala sam Maji.
Trudovi nisu bili ništa drugačiji, a ja sam ih ipak osjećala jače. Počela sam ispuštat malo glasnije zvukove. Mislim da me nije toliko boljelo koliko sam htjela nešto izbaciti iz sebe. Ne fizički, to sam ionako trebala, nego psihički. Vrtim se po sobi. Dižem pa spuštam krevet, oslanjam se na njega, penjem se i vješam na uzdignuto uzglavlje. Silazim. Sjedim na lopti, ali imam osjećaj da tako usporavam trudove. Sjedam na stolčić. Tu me trudovi rasturaju. Vješam se za rub prozora i molim Davida da izađe.
Dr.J dolazi oko 6 i kaže da sam i dalje otvorena 4 cm. Predlaže prokidanje vodenjaka jer se presporo otvaram. Odlazi.
Hvata me očaj. Atmosfera se na hodniku zahuktava. Dolazi nova smjena. Ulazi nova sestra, ja taman žvačem štapić jer me žgaravica ubija (pred kraj trudnoće sam promukla koliko mi je spalila glasnice) i kaže da ne smijem ništa jesti ni piti.
„Samo hoću svog muža i svoju mamu! Nije da mi nije drago da si ti tu, puno mi to znači.“, kažem Maji koja je isto već umorna. Vidim da je i njoj dosta.
„Možemo otići natrag u sobu u pansion ili kod D. doma.“
Mislim da mi time samo želi dati do znanja da ne budalim i da je situacija takva kakva je, kad se već nismo odmah vratili onda je sad za sve prekasno.
Oko 8 dolazi dr. J i uz detaljno objašnjenje i moj pristanak mi prokida vodenjak. Kroz glavu mi prolaze plusevi i minusevi, nema straha od prolapsa pupkovine jer se glavica već spustila, amniotomija ubrzava porod jer glavica pritišće ganglije tralalala. Mislim da jedobra odluka i koliko god čudno zvučalo, ulijeva mi nadu da će se stvari pokrenuti. Pozdravljamo se.
Trudovi se ništa ne pojačavaju, a ja i dalje čekam da se nešto počne događati. Nakon par sati dolazi dr. Špoljarić, pregledava me i kaže da nema pomaka. Ja kažem da bih još pričekala. Jako ljubazno poštuje moju odluku. Još uvijek trudove odrađujem svakako. Nemam mira, vrpoljim se, kaos mi je u glavi. Slušam druge rodilje. Zapomaganje, urlanje i onda plač djeteta. I tako nekoliko puta. Kaže sestra da im je gužva. Zato ženama daju drip i evo, već ih se šest porodilo, a ja nikako. Pa si mislim, dokle tako. Nije ni to najveće zlo. I kod sljedećeg posjeta dr. Š pristajem na drip (i opet je ponavljala „Ne možemo mi ništa protiv vaše volje“). Ionako mi ne mogu dati puno jer je VBAC. Možda pomogne da konačno cijeloj priči dođe kraj. U 14 uključuju drip i kaže da se vidimo za 3 sata. Ne znam šta se događalo u ta tri sata. Znam da je bilo bolno, ali su trudovi i dalje bili jako rijetki. Znala sam da to nije dobro.
Na vratima se pojavljuje dr. M. Brzinski me pregledava, jedva da je pričekao da mi prođe trud. Kaže da sam otvorena 2 cm i predlaže carski.
„Kako 2 cm???“
„Cerviks se može i preplašiti pa se stisne“, kaže Maja.
No, krasno. Ali već sam ionako preumorna. Psihički, ne fizički.
Hvata me strah od anestezije. Paničan strah. Ne znam koju bih izabrala. Znam kako izgleda opća anestezija. Ne želim zaspati i pitati se da li ću se probuditi. Strah me intubacije. Znam što ti sve rade u općoj. Sada previše toga znam. A sama pomisao da pod spinalnom budem svjesna za vrijeme operacije mi je brrrrrrr. Molim dr. M da mi da pola sata da se skockam. Ali ubrzo me salijeću sestre i pripremaju za zahvat. Na suho mi brije rez i skida bocu s dripom. Maja me smiruje i ja se psihički pripremam na činjenicu da moj VBAC nije uspio. U 17:30 mi dr. M stavlja kateter. Na tu blagodat sam skoro zaboravila. Dolazi anesteziologica i objašnjava mi da nema potrebe za općom i da je spinalna super jer ću biti prisutna na vlastitom porodu. Kao da sam izašla iz vlastitog tijela! Pa tako se i osjećam. Jako je draga, topla i ulijeva mi povjerenje.
Odvode me u salu koja je 3 m od rađaone. Iznenađuje me jer uopće nije ni nalik onoj hladnoj, ogromnoj derutnoj sali iz Petrove. Doduše, nema glazbene pozadine (zadnje čega se sjećam prije opće anestezije u Petrovoj je neka pjesma od The Corrsa), ali je manja i nekako manje bolnička. Moram se popet na stol. Požuruju me, a ja čekam da me prođe iritacija od postavljanja katetera pod izgovorom da imam trud. A trudova već odavno uopće nema. Sjećam se da sam se u Petrovoj jedva popela na stol koji je komatozno uzak i visi na jednu stranu. Sjedam na stol i anesteziologica mi sve detaljno objašnjava što će mi raditi. Ubod nisam ni osjetila. Legnem i stavljaju mi kompresu ispred glave. Osjećam da me „peru“ tj. dezinficiraju. Ugledam jednog doktora sa bijelom dugačkom pregačom. Majko moja, izgleda ko mesar. Još uvijek me je strah. Desna ruka u džep, lijeva ispružena za tlakomjer i davanje terapije.
„Ali ja još uvijek osjećam noge.“, govorim i hvata me strah da anestezija nije primila. Anesteziologica me umiruje. Tada se pojavljuje neonatologica i ne mogu vjerovat. Ta je dr. bila na specijalizaciji na Rebru i primila nas je kad smo na hitnu došli s Leonom kad je imala peritonitis. Da li moram spomenuti da si nismo baš bile najnaj?