o dojenju - u poeziji

[zrinka]

potaknuta danasnjim jergovicevim clankom u jutarnjem o knjizi ivane simić bodrožić, progugala sam malo o njoj i nasila na jednu njenu pjesmu, u kojoj indirektno ima i dojenja ili barem ja to tako vidim i eto, zelim ju podijeliti s vama

Noć je bila duga, izlazi sunce.
Puniš pluća zrakom, za plač, za život pa onda maleni osmjeh.
Moramo se umiti svako jutro, moje zlato,
Uhvatim se kako ti tepam, da te Bog vidi,
govorila je moja baka,
dugo je žmirio, barem na jedno oko, mislim ja.
Majka Božja plače kad malene curice prde,
rekla je komšinica Marija,
a moja mama uvijek doda manje doktoru, manje doktoru,
uvijek pijevno i uvijek dvaput.
Odmah neizostavno tražiš hranu, moje tijelo,
nema stajanja, odmora, odlaganja.
Svi sveci na nebu uprli su oči u nas,
grli me tvoje malo, obvezujuće tijelo.
I danas sam tvoja mama, hrana, sve na svijetu,
tako dovoljna.

[fakinTin]

Meni se je jako dopala pjesma, a najviše....."I danas sam tvoja mama, hrana, sve na svijetu, tako dovoljna."
Ma razgalila me...

[zrinka]

a ovo je tako poznato :D

"...Odmah neizostavno tražiš hranu, moje tijelo,
nema stajanja, odmora, odlaganja.
...."

[Linda]

prekrasno, hvala Zrinka

[zrinka]

[zrinka]

evo ivane kod stankovica Nu2
pozdrav