strašno mi je žao, doista si proživjela pakao !! i uopće ne čudi što imaš toliki strah.
očito u Hrvatskoj generalno postoji zadnjih godina veliki nedostatak susjećajnosti i razumjevanja, pored velikog nedostatka kompetencije i pune šake brade bahatosti i arogancije osoba na nekakvim pozicijama ili kvazi pozicijama.

ja ti ne mogu puno pomoći jer ja sam rodila u njemačkoj i ovo što čitam i slušam od drugih u Hr kako to kod nas ide, mogu te samo utješiti nisi jedina i nisi luda niti si preosjetljiva i bla bla..kako to kod nas vole nazivati. ovo što prolaziš ti, odnosno što si prošla, prolaze mnoge žene u Hr i to je prestrašno, ali još uvijek postoje kod nas vrlo jake struje koje sve to pod svaku cijenu žele pripisati super osjetljivosti i zahtjevnosti žena - trudnica, prestrašno jednom riječju.
ja znam samo da tako nešto da doživim u njemačkoj dobila bi priličnu odštetu jer takvo ponašanje je ovdje nezamislivo. greške se događaju uvijek i svugdje, pa tako i u svakoj zemlji, pa i jednoj njemačkoj od 80 milijuna ljudi, ali kod nas to ide gotovo pa lančano. kod nas je lutrija imati sreće i naletiti na dobrog ginekologa, specijlaiznata, liječnika itd...osim toga kakve su to gluparije da se sa takvim bitnim stvarima bave specijalizanti. užas. ja sam u de bila u klinici univerziteta gdje sve vrvi od specijalizanata, ali uvijek je negdje u blizini premarijus koji na poziv odmah doleti, osim toga specijalizanti imaju vrlo skučene ovlasti ovdje.

samo jedan primjer s mog poroda. imala sam sasvim ok porod, super trudnoću i nikakvih naznaka da bi išta moglo krenuti krivo pa ipak kada u jednom trenutku otkucaji nisu bili baš 100% po PS-u, mrvicu su se usporili i evo odmah došao jedan doktor, drugi doktor i premarijus, dvije sestre i babica kao da se događa ne znam što. u jednom trenutku do tada prazna soba gdje smo u miru bili ostavljeni muž i ja najednom se ispunila sa 6 medicinara u slučaju bilo čega, bilo kakvog hitnog procesa svi su bili spremni i prisutni. odmah su mi ukratko bojasnili da se ništa ne brinem da je to rutinski postupak, ali da predostrožnosti radi moraju uzeti malo krvi sa bebine glavice jer bebici se baš i nije još išlo van, pa su morali provjeriti da li je dovoljno zbrinuta sa kisikom umjesto da je počnu na silu izvlačiti kao što je recimo kod nas praksa. pregled krvi je bio gotovo u roku par minuta, odmah su javili dole k nama da je sve ok. nakon toga su se svi lagano povukli i opet nas ostravili same dok porod nije krenuo. nikakvog pritska nije bilo, nikakvog stresa s njihove strane, prigušeno svjetlo, topla atmosfera koliko to može biti u jednoj bolnici, voda, sokiči, sendvići, čokolada (dugo je trajalo sporo sam se otvarala) moj vlastiti cd i muž i ja sami i moji trudovi dok ipak na kraju nisma zatražila epiduralnu, i to nikakava privatna klinika, nikakav poseban tretman, jednostavno uobičajena praksa u svakoj klinici.

prilikom poroda, nakon što je bebica izašla babica ju je samo onako tek rođenu na brzinu obrisala, i odmah stavila meni na prsa i obje na gore pokrila toplom dekom dok su mene sređivali, spremali placentu, dok je muž rezao pupčanu vrpcu itd..sve u svemu malena je bila na mojim prsima punih sat vremena da glasa nije pustila, samo je gledala u mene i mi smo si pričale i upoznavale se. zatim ju je doktorica samo kratko uzela i pred nama izvagala i napravila taj prvi kratki prelged jel sve ok i samo je tu malo plakala i opet je vratila meni i opet smo bili ostavljeni muž i ja sami s malnom u polu zamračenoj sobi još jedno sat vremena i tek nakon toga su nas odvezli na kat gdje su nas preuzele sestre. i tu isto u istoj sobi gdje sam bila ja došla je sestra koja je obukla malenu u robicu, običnu robicu ko i što mi doma imamo za bebe samo od bolnice i odmah je stavila pored mene u onaj odijeljak u sklopu kreveta gdje leži mama i to je to, mala se ni trenutka, ma niti sekunde nije odvajala od mene. u sobi smo imali stol za presvlačenje u kojem su bili preticni sa uvijek friškom robicom i pelenama, odmah drugi dan su mi pokazali kako se previja i to sam radila sama bez da mi itko petlja oko malene.

i tako...sad sam zbilja odužila priču, ali bilo je nedavno pa sam još pod svježim dojmovima, ali ono što ovime želim reći je da se žene u Hvatskoj moraju početi boriti protiv ovakavih stvari protiv tog nekulturnog, bahatog i ponekad doista životinjskog odnosa prema trudnicama, protiv prečesto nehumanog odnosa na porodima i protiv tih niskih kriterija koji vladaju (još uvijek u većini) po našim rađaonama i kasnije sa tek rođenim bebicama, jer to ništa ovdje navedeno ne košta ekstra novaca, samo košta malo više osobnog truda i malo više osobne humanosti. u protivnom nikad neće krenuti na bolje ako će se ovakvi događaji uvijek probati relativizirati i zataškavati.