Da, takve prilike baš znaju rastužiti. I kao da te nagone da se opravdavaš... i kao da ti drugi ne vjeruju kada kažeš da inače nije tako... Nama se to znalo događati kod kuće. M. nikada nije nešto previše plakala osim kada bi ju nešto zaista mučilo... onda dođu starci, a ona u dreku, čak i kod mene u naručju. Onda se počelo događati da se strašno dere kada joj krenem stavljati zaštitne gaćice, jednom sam se totalno uplašila kako se derala, a svekrva me gleda, kao da joj oblačim, ne znam, koprive na guzu... a inače nikada tako nije plakala kada bi bila samo sa mnom. Onda ja krenem pričati kako inače nije tako, a oni me nepovjerljivo gledaju. Ma, ona je čak znala više bljuckati (čitaj, zalijevati sve oko sebe) kada bi oni došli. Valjda od uzbuđenja. TAda me je to znalo izbezumiti. Bila sam ljuta na sebe, na njih... Ali hvala Bogu, sve je iza nas i kao da pričam o vremeno od prije nekoliko godina, a ne tek par mjeseci.
A što se bakica tiče... joj, mene je neki deda sreo dok sam M. nosila u marami, taj dan je bilo prilično hladno, nismo previše šetali, ali smo otišli do staraca (7 minuta pješaka), a on će meni, smrznut će ti se dijete. Žao mi je bilo što ga nisam pitala, Poznajemo li se mi? Zašto mi se uopće obraćate!
LJudi si svašta dopuštaju. Probaj nabaciti prkosan i ponosan osmijeh na lice. Ti si majka svome djetetu, najvažnija osoba u njegovom malom životu i nitko nije kao ti!