ima ljudi koji uvijek pricaju sami sa sobom, o cemu god pricali. i tako onda pricaju i o djeci, izmedu ostaloga. to je poseban problem.

nije mi nikad bilo tesko slusati o tudoj djeci, o tudim problemima, o tudim radostima i preokupacijama. nije mi ni sad. al s normalnim ljudima koji ne spadaju u ovu specijalnu gore spomenutu kategoriju. mene u principu niti jedna tema ne moze udavit, nego nacin na koji neko prica.

na djecje rodendane sam uvijek s veseljem isla, da nisam ne bi ni isla. i sad pozovem ljude koji nemaju djecu, mi slavimo na vikendici i onda se cijeli dan zabavljamo. ko ne zeli doc, ne mora. pozovem i prijatelje kojima je umrla beba, i one koji su isli na 11 postupaka, i one koji ne zele ni na jedan. i ja sam izgubila bebu i nije mi problem bio veselit se s necijom tudom. prihvacam da je nekome to tesko, al ja nikoga na nista ne silim i ne vrijedam se ako netko ne dode.