 |
|||
Što smatramo nužnim minimumom koji želimo pružiti djeci?
Tema je "inspirirana" temom: Koliko utječu financije na vašu odluku o broju djece?
Tamo se več potegnulo pitanje što smatramo osnovom koju želimo djeci pružiti u financijskom smislu.
Dakle, koji je "nužni minimum" koji svatko od vas želi pružiti svojem djetetu/djeci?
Ovdje mislim na financijsko pitanje, ali možemo proširiti temu i na svoje slobodno vrijeme posvećeno djeci,... ako kome još nešto padne na pamet neka proširi temu.
nikako mi nije draga ta riječ minimum. ne bi željala svojoj djeci pružati nikakv minimum, nego nešto bar osrednje. a to bi bilo u svakom slučaju ne samo hrana, krov nad glavom i grijanje, nego mogućnost da se školuju , da ponekad otputuju ili dok su ovako mali da ih mogu odvesti u zoo, kino ili kupiti im igračku svaki put kad su npr. dobri kod zubara. ali na način da to ne dovodi mene ili muža da radimo svaki vikend ili svaku večer, i ne nosimo iste cipele dok se u potpunosti ne raspadnu.
nužni minimum za mene.
za dijete bih prodala i njivu, i posljednju šljivu
a to znači: za obrazovanje koje želi; za kulturu, za razvijanje talenata (uz njezinu volju i želju), za vrhunsku medicinsku skrb (uključujući i bezobrazno skupe medicinske usluge). promatrajući ju, prateći ono što voli, trudit ću se to financijski podupirati, makar dizala kredite za školovanje.
zato jedno dijete, ali dijete koje neće oskudjevati kao što sam oskudjevala ja ili se odreći svojih snova (muzička), zato što je to netko odlučio umjesto mene ili - zbog toga što su se sredstva nužno morala raspodijeliti na više frontova.
kakva su vremena, sve se više pitam hoću li uspjeti, ali jedno sigurno znam: nikad neću odustati.
mama mi je rođena pod murvom, tata u polju dok je njegova majka brala duhan. cijeli život su se odricali svega da bi sestru i mene podigli i to neizmjerno cijenim. upravo u tome su mi uzor.
gdje ima za dvoje, bit će i za troje. i tako dalje
Kod mene to ne postoji,istinktivno znam bez čega mi dijete može a bez čega ne,ne vodim se društvenim niti materijalnim minimumom jer ne postoji granica niti okvirna cifra.Smatram da će nečiji minimum biti debelo ispod mog a možda će u nekim situacijama izgledati da sam ja ispod prosječnog minimuma.Meni je važno da je dijete uistinu sretno a ne sretno materijalno i time se uvijek vodim u zadovoljavanju nužnih i nenužnih potreba.
Nužni materijalni minimum: krov nad glavom, hranu na stolu, odječu i obuču i obrazovanje za hljeb u rukama.
No želimo da im pružimo više u smislu nekih širih pogleda na svijet (ples, sport, putovanja), i hvala Bogu, do sad smo u mogućnosti.
No u uslovima u kojima bih mogla priuštiti samo minimum, a novo bi dijete značilo ići ispod minimuma mislim da se ne bih odlučila za još.
Odgovor sam ograničila isključivo na materijalno.
Ovako i ja mislim.Strobery Shortcake prvotno napisa
A nešto više od toga - aktivnosti, jezici, poneko putovanje ne smatram nužnim minimumom, ali svakako je važno i dobro dođe ako se može. Ako se ne može, mislim da su te stvari nadoknadive.
A što se tiče nužnog minimuma koji nije "materijalni" to zavisi od trenutka, situacije, raspoloženja. Ne bih pristala na život gde smo muž i ja u nekim poslovima i karijerama toliko da dete viđamo sat-dva dnevno ili vikendom. Jako mi je važno da napredujem i razvijam se kao osoba i kao roditelj i to je po meni jedna od nužnih stvari koje dugujem svom detetu. Da nikad ne prestanem da "rastem" i da MM i ja negujemo naš odnos.
E vidiš, ja sam bila JEDNO dijete, imala sam sve što ti nisi imala(OK, nisam išla u muzičku), ali zato je moj MINIMUM bio dati svom djetetu sestru i brata. Jer ja ne želim da moje dijete na svojim rođendanima ima samo tri osobe: mamu, tatu i baku, kao što sam ja imala.(Prijatelje i dalju rodbinu ne računam). I sada nakon 10 godina znam da sam dobro postupila. Djeca idu na jedan sport, ne idu u muzičku, ali ne čini mi se niti da u nećemu pretjerano oskudijevaju.nužni minimum za mene.
za dijete bih prodala i njivu, i posljednju šljivu
a to znači: za obrazovanje koje želi; za kulturu, za razvijanje talenata (uz njezinu volju i želju), za vrhunsku medicinsku skrb (uključujući i bezobrazno skupe medicinske usluge). promatrajući ju, prateći ono što voli, trudit ću se to financijski podupirati, makar dizala kredite za školovanje.
zato jedno dijete, ali dijete koje neće oskudjevati kao što sam oskudjevala ja ili se odreći svojih snova (muzička), zato što je to netko odlučio umjesto mene ili - zbog toga što su se sredstva nužno morala raspodijeliti na više frontova.
kakva su vremena, sve se više pitam hoću li uspjeti, ali jedno sigurno znam: nikad neću odustati.
Ovako nekako ustvari i ja razmišljam.
Meni je vezano za financije važno da ne moram vagati i prebacivati svaku kunu s hrpe na hrpu, ako želim nešto kupiti djetetu, pa makar bila u pitanju neka nevažna stvar, a dijete ju baš želi.
Jako mi je važan i minimum vremena provedenog s djetetom, odnosno tu ne želim nikako spasti na minimum, jer se ne slažem s tezom da je bolje malo vremena provedenog kvalitetno, nego puno "nekvalitetno".
Smatram da mi dijete mora biti uključeno u sve aspekte svakodnevnog života (i kuhanje i pospremanje i peglanje, naravno da postoji i svaki dan vrijeme rezervirano samo za njega):
Uz posao koji radim imam poprilično vremena za dijete, imam odlično radno vrijeme, ali malu plaču.
Mogla bih se zaposliti za veču plaču (bilo je i nešto stvarnih ponuda) i to bi nam otvorilo jedan "novi svijet" u financijama, ali ne želim, jer bih onda imala puno manje vremena za dijete, a to mi je važnije.
Isto tako kod planiranja djece i financija mi je jako bitno da imam mogućnost ostati s drugim djetetom barem do 2. godine doma, jer ću tada ipak imati dvoje male djece koja me trebaju. Ako ću imati i treče, onda svakako da imam mogućnost ostati do 3. godine. Za to moram imati adekvatnu financijsku podlogu. (Trenutno imam, naravno, to će značiti rezanje nekih troškova, ali to će biti ulaganje u nešto što mi je puno važnije od financija,...).
Nastavljam kasnije,...
hm.
nisam htjela na ovoj temi pričati o mojim zdravstvenim problemima, ali nakon svega, i to je razlog zašto ću ostati na jednom djetetu.
Sorry, nisam mogla znati. Moja mama isto nije mogla imati više djece.
Daklem, ovako:
- dijete (čekali smo ga dugo, ali dočekali)
- drugo dijete (nismo željeli da ovo jedno ostane jedino, pa smo probali i uspjeli)
- hrana (kvalitetna i zdrava) uviejk je u našoj kući imala prednost pred odjećom (koja je bila i rabljena i s placa i svakakva)
- zdravstvena skrb (ne brojim sate provedene po čekaonicama otorinca, oftalmologa, logopeda, ortodonta i drugih - obavljali na uputnicu sve što se dalo i uglavnom smo bili zadovoljni... da nismo, našlo bi se para za privatno
- školovanje - nismo dali djecu u privatnu školu, radije dobro surađujemo sa običnom državnom kvartovskom školom na popravljanju uvjeta rada, kvaliteta nastave je ok
- ostale aktivnosti - djeca su od 3-4. godine bila uključena u sport (sportski vrtić, gimnastika, trenutno atletika) i na tome nismo škrtarili, ali smo gledali da odabir aktivnosti bude u skladu s dječjim željama i afinitetima. Inzistirali smo da nauče plivati jer to smatram da je bitno za cijeli život.
- glazbena škola - iako smo tek na početku, to se pokazuje dobrom investicijom
- strani jezici - mlađi je bio u jezičnoj grupi u vrtiću, sada oba uče jedan jezik u školi i uskoro će dobiti i drugi. Sretni smo što imamo tu mogućnost (odabrali njemački kao prvi, a slijedi engleski)
- ljetovanja - mhm, tjedan dana zajedničkog mora priuštimo si svake godine, ali nije uvijek bilo tako. Ponekad pošaljemo djecu na organizirano ljetovanje. Slobodne trenutke provodimo u kontinentalnoj vikendici.
- srednja škola - većom investicijom od materijalne smatram STALNI NADZOR nad napredovanjem svoje djece. Kod nas u kući vrijedi pravilo "osnovna škola = osnovno znanje" i treba se znati sve, da nema ograničenja pri odabiru srednje škole (kak bude, vidjet ćemo... znanje je bitno, a i ocjene)
- studij - sredstva smo planirali i sve što se ne potroši bit će stavljeno djeci na raspolaganje
- ostalo: autoškola je nešto što smatram nezaobilaznim
Eto. Ne mogu se sjetiti ničeg više.
Standard stanovanja (broj m2 po glavi člana obitelji) mogao bi nam biti i bolji, ali dobro je i ovako. Sve viškove trpamo u čarapu, pa ako se ukaže prilika.... bude i više kvadrata! Za sada me to baš jako ne opterećuje.
Posljednje uređivanje od Peterlin : 11.03.2010. at 09:14
možda bih i mogla, ali je vrlo komplicirano. no frx.Sorry, nisam mogla znati. Moja mama isto nije mogla imati više djece.
Zaboravih napisati jednu jaaako bitnu stvar, a to je NAŠE VRIJEME. Otkad su se rodili naši dečki, mi s njima provodimo maksimum vremena, na način da su uključeni u naše aktivnosti i mi u njihove. Za sada se to pokazalo dobrim, čak i kad je tražilo prilično velika podešavanja (tipa promjena posla).
Evo Peterlin je nabrojila što je i meni bitno.
Definitivno se slažem za hranu. Uvijek mora biti za kvalitetnu hranu u svako doba godine. Da kad uđem u dućan / na plac ne moram razmišljati koliko ću voća i povrća kupiti.
Nama je hrana ogroman izdatak, jer na njoj nikad ne štedimo.
Ovo nabrojano meni ne bi bio minimum, nego neki standard koji želim pružiti djetetu.
Minimum bi za mene bio da ne živimo od socijalne pomoći, doplatka ili na teret države, nego od svojeg rada.
Financijski sigurno lijep dom, obrazovanje, pristojnu odjeću i dobru zdravstvenu skrb (pritom mislim da ako treba možemo i privatno kod liječnika). Neke slobodne aktivnosti da, ali isto bez pretjerivanja, i ljetovanje (srećom imaju baka i dida vikendicu na moru mi na kontinentu). Poneko putovanje kad će biti veća (za koje već btw štedim). Slažem se za autoškolu, ako ću ikako moći kupit ću joj i auto (kao što su moji roditelji i meni).
Za ostalo mislim da je minimum da se moje dijete osjeća bezuvjetno voljeno, da zna da je sigurna i zaštićena.
Draga, naravno da se može i manje od toga. Ja nabrojila ono što smatram ne minimumom egzistencije (to onda može i manje od ovog što si spomenula) nego minimum KVALITETNOG života.
A za turbulentna vremena (kakva su ova) dobro je i korisno imati rezerve koje se mogu kapitalizirati ako se dogodi kakvo zlo:
- nekretnne koje se mogu prodati
- nekretnine na kojima se može uzgajati hrana + znanje o tome
- želja, volja i znanja potrebna da se živi od svog rada i da se na taj način osigura što bolji standard, a to nije isto što i preživljavanje
"Nichts wirkt seelisch stärker auf die menschliche Umgebung,
besonders auf die Kinder, als ungelebte Leben der Eltern."
nista ne djeluje jace na djecu nego "nezivljeni" zivot koji zive roditelji.
i nista ne djeluje bolje na djecu nego primjer (zivljeni zivot) i ljubav.
namjerno zaobilazim financije, jer se vodim onim da je novac dobar sluga i los gospodar. dakle govoriti o nekom financijskom minimumu je prilicno besmisleno, posto se radi o vrlo relativnom pojmu, ne samo kad usporedujemo recimo neku jako siromasnu africku drzavu i recimo zapadnoeuropsku zemlju, nego i kad usporedujemo nase standarde, zelje i mogucnosti tu na forumu. i nadam se rasprava nece (opet) otici u smjeru igracaka, playstationa, esprit majica, te groznih, groznih roditelja koji za takve stvari imaju novaca.
sto zelim reci?
zelim reci da je financijsko stanje "produkt" naseg djelovanja i zivota, a ne obrnuto.
u tom smislu mislim da je za odluku kada i da li imati dijete/djecu puno vazniji i zapravo odlucujuci nas globalni zivotni koncept, nas stav, nasa strast, nasa vizija i zivotnost, uvid u sebe i partnera, nego trenutna financijska situacija.
a eto da ne budem potpuni partybreaker, osvrnut cu se i na financije:
mislim da ako izbacimo extreme, da se djeca sasvim dobro nose sa razlicitim financijskim situacijama, naravno ukoliko se roditelji s njima dobro nose.
osobno nudim i nudit cu svom djetetu izvrsno obrazovanje u svim pogledima, putovanja i upoznavanje svijeta, te odredenu pomoc u financijskom osamostaljivanju, ukoliko ce joj biti potrebna.
Potpisujem u potpunosti, a naročito ističem prve dvije rečenice.
Ja ću se samo nadovezati na ovo, za drugo trenutno nemam vremena.
Ova tema je baš zamišljena radi toga da svatko govori o svojem osobnom financijskom "minimumu" koji želi priuštiti djeci, baš zato jer je to vrlo relativan pojam i razlikuje se od obitelji do obitelji. Ne radi se tu o globalnom ili nekom "opće prihvačenom" financijskom minimumu.
I isto se nadam da ćemo izbječi ovo što i ti navodiš.
Ne želim se nikad dovesti u situaciju da moram djetetu reći da nemam novaca, za ono što smatram nužnim egzistencijalnim minimumom. Zdravlje, krov nad glavom, odjeća - ali ne etikete, obrazovanje, poneka putovanja, zabava koliko se može... Nekako mi je tužno razmišljeti o djetetu kao o trošku uopće, pa mi je još teže na tome temeljiti odluku o broju djece, ali da, gledam i ja upravo kroz tu prizmu. Zar stvarno toliko košta briga o njihovoj egzistenciji? Mali će uskoro godinu napuniti, trošak i nije tako strašan pa valjda još nismo došli do tih velikih izdataka. Želim svojem djetetu biti u mogućnosti pružiti pomoć u osamostaljivanju, jer se ne želim ponijeti prema svojoj djeci onako kako su se moji ponijeli prema meni.
Obzirom da mi ovo iz naslova nije nikad palo na pamet vjerovatno živim iznad svog minimuma, odnosno mogla bi i s manje. Točnije bi bilo da sam osoba koja uopće ne pridaje neku važnost financijama i uopće nisam sklona planiranju. Domet planiranja je ujutro smislit šta će biti za ručak.
Mislim da smo bili na minimumu poslije faksa, ja sam se zaposlila, a MM još nije. Tada smo nas 3 (L., MM i ja) živjeli od moje plaće. Onda nas je iznenadila M. u vrlo lošoj financijskoj situaciji. Od tada ide na bolje
Anemona i ja smo već puno razgovarale o toj temi, al evo da i tu napišem samo par riječi.
Krov, hrana, odjeća, obuća, školovanje - to se podrazumijeva. Mislim da je naša dužnost navedeno pružiti djetetu.
Nadalje mi je važno vrijeme provedeno s djecom, naši spontani izleti, ljetovanjea od par dana, evo prošle godine je kćer išla i sama na V. Lošinj - to sve želim moći pružiti i ostaloj djeci.
Ja nisam baš nikad stavljala na papir baš cifre, al recimo, stariji mi ima 5 godina i nisam osjetila da je dijete neki jako, al jako velik trošak.
Kad se rodio, kupili smo na kredit novo manje auto jer smo imali stvarno staru karampanu, i to mi se čini da smo dobro učinili. I za sigurnost i za nas kao obitelj, da možemo na izlete...
Ali to nije samo za dijete.
Za njega smo dobili dosta rabljene opreme i odjeće, dosta na poklon...kad pogledam unatrag, trošila sam samo na dječje potrepštine možda par sto kn mjesečno. Recimo oko 300 po djetetu, mada za manjeg mnogo manje zapravo.
Kupili smo platnene, nove cipele, madrac za krevet, donju robu i vrlo malo gornje.
Kad sam radila, nisam kupovala isključivo na sniženjima...sad stvarno pazim na to.
Veći ide u vrtić evo drugu godinu, to je nekih 600 kn mjesečno (ljeti manje, al ima onih sitnih troškova tijekom godine pa je to taman tu negdje)
Kad krene u školu trebat će i dalje (e sad vi nadodajtre dalje):
- odjeću
- obuću
- knjige (?)
- školsku opremu
- plaćanje slobodne aktivnosti i pripadajuće opreme
- veće/ drugačije igračke (bicikl, kompjutor...)
- plaćanje ekskurzija i školskih izleta
- plaćanje putovanja npr.odlazak na natjecanja, ljetovanje/zimovanje sa/bez obitelji...
Srednja škola:
- (počinjem naglavačke) odjeća za maturalni ples
- ekskurzija
- skoro sve ko u osnovnoj školi
Fakultet ili nakon 18-e:
- noga u guzicu - besplatno, za sve ostalo tu je neka kartica
sad se stvarno šalim, al šta ja znam. Jel će tad bit atraktivno imat malo zemljice ili poslovni prostor ili stančić...Ja još vjerujem da je samopouzdanje+obrazovanje=dobitna kombinacija.
A da ću moć priuštit dobar auto, biznis ili tako nešto, zasad mi je to predaleko u budućnosti...iako se ne bih ustručavala kupiti lijep komad zemlje da mi se pruži prilika...ono, nek se nađe...a meni ne bi ležao neobrađen u međuvremenu.
Kosa mi se digla od prvih recenica ove teme, rastu mi trokutasti zubi i rogovi.
Kada se radi o djetetu ne vjerujem da itko svjesno zeli dati minimum vec da ce svaki savjesni roditelj za pocetek sebe maksimalno uloziti u tu ulogu. Financijske prilike svih nas su drugacije i svi se mi drugacije pripremamo za buducnost. Ja dolazim iz okruzenja gdje se problemi i planovi ne realiziraju i rjesavaju sami od sebe (ili jos gora varijanta da ocekujemo da ce ih netko drugi rjesiti) vec se mora razmisliti unaprijed i preuzimati odgovornost. Ovo je striktno moj stav, vjerujem da se neki ljudi tom stavu groze - fine with me ...
Meni osobno je misija u odgoju moje kceri:
- Davanje neogranicene ljubavi, podrske i sigurnosti,
- Usadjivanje moralnih i etickih vrijednosti kao i radnih navika,
- Pruzanje optimalne kvalitete obrazovanja (u sklopu njezinih zelja).
Sve sa ciljem da moja kcer kao odrasla osoba bude samostalna, samosvjesna, empaticna, moralna i sretna osoba.
Naravno, i to se podrazumijeva!Maxime
Meni osobno je misija u odgoju moje kceri:
- Davanje neogranicene ljubavi, podrske i sigurnosti,
- Usadjivanje moralnih i etickih vrijednosti kao i radnih navika,
- Pruzanje optimalne kvalitete obrazovanja (u sklopu njezinih zelja).
Autoškola pa minimum?
I te kako, pogotovo ako djeca ne završe nikakvu drugu školu. Bez toga se može dobiti rijetko koji posao. A s autoškolom uvijek će se utrpati kao kakav prijevoznik...
Ne znam kako drugi, ali ja sam od mladosti silom prilika naučila misliti "na daleko".
Joj, krivo si shvatila. Naravno da nitko ne želi dati djetetu minimum, pa to se podrazumijeva, ali ova tema se veže baš na ovu temu navedenu u uvodu. Tamo smo se dogovorile koju temu otvaramo, kojeg naziva i o čemu se u njoj radi.
Ne znam da li si pročitala navedenu temu.
Mada sad kad ponovno čitam što si napisala, možda sam ja tebe pogrešno shvatila. Nemam pojma više.
Nisam skužila na što ti se kosa diže, ako na moje otvaranje teme, onda si u krivu. Pročitaj prvu temu, pa ćeš vidjeti moje mišljenje, vrlo je slično tvojem.
Cathy, baš si me dirnula i potpuno te razumijem, čestitam ti na tvojoj trojci.
i da netko je napisao da nikad nije razmišljao o djetetu kao trošku,moram priznat ni ja never even for a second ?!
Maxime, evo priznam ja se ježim od ovog što si navela podcrtanog, al se debelo slažem s tobom oko ovog crvenog.
Htjela sam samo dodati, ajde da ne okrenemo temu u smjeru vrijednosti koje želimo djeci usaditi, u smjeru ljubavi koju im želimo pružiti,...
Tema je baš o prizemnim stvarima: financijama, kako uskladiti posao i vrijeme koje želimo posvetiti djeci,...
Naravno da ovo prvo navedeno smatram najvažnijim od svega, to mi uopće niti ne može biti predmet rasprave.
Ovo je i moj stav:
(Maxime)Ja dolazim iz okruzenja gdje se problemi i planovi ne realiziraju i rjesavaju sami od sebe (ili jos gora varijanta da ocekujemo da ce ih netko drugi rjesiti) vec se mora razmisliti unaprijed i preuzimati odgovornost. Ovo je striktno moj stav, vjerujem da se neki ljudi tom stavu groze - fine with me ...
Posljednje uređivanje od Anemona : 11.03.2010. at 18:58
Ja se gore baš raspisala konkretno financijski, al se nisam makla dalje od početka (čitaj: prvih 5 godina)
Peterlin, potpis
Inače, mene smeta jedna curka koju znam, koja ima komplekse iz svog djetinjstva, jer njoj roditelji nisu pružili dosta toga (iako su imali novaca), i sad kad ima svoju djecu, njena razina minimuma je za mene obijesni maksimum.
Tj. ona nema minimuma. Živi high life, kupuje ko blesava kaj god djeca požele, a meni se onda žali da je 50.000kn u minusu, da imaju tonu kredita i pegla me svaki put s financijama a dijete joj ima igračaka za izvoz u bar 10 afričkih zemalja.
Dakle, minimum ovisi o mentalnom sklopu osobe, i koliko je ona iskompleksirana sama sa sobom i koliko je opsjednuta što će ko reć koje marke njeno dijete nosi majicu.
Minimum za moje dijete? Izgraditi joj čvrsto samopouzdanje, odnositi se prema njoj kao prema odrasloj osobi, dopustiti da donosi odluke. Raditi na osvješćivanju emocionalne i socijale inteligencije. Voditi je svugdje sa sobom, otvarat joj vidike, njegovat i maziti. Joj što je volim maziti
Prekrasan zadnji Peričin odjeljak potpisujem.
Pretpostavljam da je tema o materijalnom, ali ja ću po svojoj hijerarhiji.
Moja ljubav i moje vrijeme na prvome mjestu, strpljenje, prisutnost....
Materijalno - da je sito, zdravo, u toplom i suhom. (doduše još je malo, pa su i potrebe male...
Što se novaca tiče, najviše se troši na zdravu hranu i sl. (u skladu s gornjom rečenicom)
Budućnost - napraviti Čovjeka od svoje djece, biti podrška u njihovom profesionalnom izboru isl...
U stvari, moj "minimum" nije materijalno velik, u smislu da moram imati ne znam što ili pun college fond prije rođenja, ali je velik u nematerijalnom smislu, odnosno danas teško pruštiv. (da sam puno s njima, da radim od doma bar dok su jako mali...)
I da, ne bih voljela biti u nekim velikim kreditima, po mogućnosti nikakvim. Zasad ide, izuzevši kartice.
Posljednje uređivanje od Solange13 : 12.03.2010. at 22:47
Nema minimuma, dajem apsolutno sve što imam i sve što mogu.
Ovo je super i pretpostavljam da svatko od nas tako radi. Zar ne?
Ali to nije tema.
Nemoj se ljutiti Perice, ali ovom rečenicom si miljama daleko od teme. Tema nije o markama majice, nego o nečem sasvim drugom.
da, nije tema ali je svakako poanta
jer strahovito se razlikuje minimum u Zagrebu gdje minimum može biti i muzička škola i autoškola i slično, i npr. selo u Lici (ili Slavoniji) gdje se autobusom ide 15km u OŠ, pa to postaje osnovni minimum
a da ne govorimo o tome koliko je kome minimum plaća koju dobiva...
rahela, slažem se s tobom, ali ako želiš pročitaj temu na koju se ova ustvari veže.
Trenutno mi je minimum da imamo za čuvanje, hranu i cipele. Tu i tamo odskocimo od minimuma, ali ne previse.
Na jesen, kad mali krene u vrtic pocet cemo prosirivati minimum.
Minimum u ovoj državi jest ono što mogu pružiti dva zaposlena roditelja sa prosjećnim plaćama i završenim srednjoškolskim obrazovanjem i bez stambenog kredita.
Školovanje i zdravstvo u ovoj državi je besplatno tako da je minimum osiguran.
Govorimo li o optimumu ili idealnom? To je već drugo.
Govorimo li o više manje zdravom dijetetu ili nekom tko je rođen sa kroničnom bolešću?
Govorimo li o djetetu koje je razvilo tešku bolest tokom života ili treba liječenje u inozemstu koje HZZO ne želi platiti?
Minimum za njega se razlikuje u značajnom mjeri od onog koje nema te potrebe. Minimum za njega postoji i u ovoj državi , samo da li je minimum tada dovoljan?
Ali na neke stvari se srećom ili nesrećom ne mogu predvidjeti u trenutku zaćeća , pa tako o njima ne bi trebalo niti misliti...
Ja svoju djecu neizmjerno volim ali nikako se ne mogu složiti da mi ne prave neki nužni ili ti neophodni trošak,kompletan život je trošak.Pazimo da se kakotako pravilno hranimo,ajde pogodite, najviše love ode na prehranu pogotovo otkad su klinci došli. Ja stvarno razumijem one koji kalkuliraju ići na sljedeće dijete ili ne,meni je i prvo i drugo trošak(koji podnosim sa iznadprosječnim financijama);moj minimum je definitvno nečiji maksimum.Moji reditelji su meni pružili onoliko koliko su mogli,zapravo imala sam sve što i Zagrepčani i Slavonci i Siščani i Međimurci.E sad,ipak autoškolu ni auto nisu smatrali nekim minimumom koji mi trebaju dati ali su mi našli poslić preko ljeta pa sam sama platila školu,auto digla na kredit kada sam se zaposlila,i najvjerovatnije ću i ja takve stvari omogućiti svojoj djeci.Dati minimum ne znači samo DATI već omogućiti djetetu da učini nešto za sebe,a ne da mu je sve servirano na pladnju.
Dobra tema, i svi odgovori su predivni. Rijetko kad se slažem sa svima, iako ne činim, naravno, kao drugi, al ovo je neka baš topla i razumna tema. Ljudska
Mene je iznenadilo to koliko smo zapravo - bogati - kad sam se počela odricati.
Imamo kuću, auto, imamo gdje ljetovati, nemamo kredita tako da svoj život držim čistim luksuzom, iako se objektivno puno toga odričemo da bih ja mogla ostati doma s djecom.
Više-manje mislim da imamo dobar minimum time što imamo kuću, auto, dide i bake na moru i oca koji radi i donosi doma novac.
Sve ostalo držim lijepim dodatkom.
Želim da djeca idu u muzičku školu, na jezike i na sport. Eto, to je ona razina koju želim priuštiti. Ako to uspijem, ja sretna. Bez marki, skupih putovanja, ekstravagancija.
Ova tema je preisfiltrirana. Ona prošla je bila iskrenija i bolji pokazatelj kako ljudi misle. Ovdje se ne spominju osigurani biznisi, auti, stanovi...Tamo ko da su Todorićevi pisali a tu prosječni ljudi
Nešto si pobrkala, koliko se sjećam, aute, stanove, biznise,... smo u tom kontekstu spominjale Peterlin i ja. Mogu pojasniti za sebe. Meni je važno da imam za dijete uplaćenu štednju, koju će on moči u onom trenutku kad ističe (uz našu punomoć) upotrijebiti za što mu neophodno trebe. Da li će to biti školarina za fakultet ako će studirati, osnova za biznis, udio u dijelu kredita za stan, dio novaca za auto, novci za gradilište,... sasvim svejedno.
Ja polazim od onog što su meni roditelji omogučili, i to je minimum koji i ja želim pružiti svojem djetetu, sve ostalo je lijepa nadogradnja.
Napominjem, moji roditelji imaju SSS i imali su prosjećna primanja, mama ustvari uvijek i ispod prosjeka, ali su puno radili na sve strane, da bi meni i bratu dali što su htjeli.
- mogli smo studirati što smo htjeli, uz plaćanje, bez plaćanja,... svejedno, nikad nije bio ultimatum da moramo studirai bez plaćanja
- nikad nije manjkalo novaca za bilo što vezano za školovanje - npr. tečaj računarstva, engleski jezik,... bilo kakve knjige,...
- u vlastitoj kući su nam pomogli osigurati mjesto za život i meni i bratu
- i to je to
Mogu i tu napomenuti ono što sam več na puno mjesta. Bili su i ostali najbolji roditelji s puno razumijevanja za nas, puno neograničene i bezuvjetne ljubavi,... bili smo im i ostali centar svijeta (brat i ja, a danas i naša djeca). Odgajali su nas s mnogo vjere u nas, s velikim povjerenjem,... sve to ću im, nadam se i uspjeti vratiti za vrijeme svojeg života.
Moji roditelji su mi uz muža i dijete najvažnije osobe u životu i istovremeno najbolji prijatelji kojima se muž i ja možemo u bilo kojem trenutku obratiti.
Eto to su "sitnice" koje želim dati svojoj djeci na oba plana i emocionalnom i financijskom.
Zanimljivo je da svi pišete kako su vaši roditelji vama pa ćete i vi isto tako svojoj djeci. Zašto bi ja trebala isti ko što su meni moji? Isto tako je zanimljivo kako se ti, Anemona, imaš potrebu stalno pravdati i nadugo i naširoko objašnjavati svoje stavove da se slučajno nebi dogodilo da netko pobrka tvoje mišljenje s nečijim tuđim. Jasan mi je tvoj stav, shvatila sam te i u prošloj temi i sve 5.
Posljednje uređivanje od Trina : 14.03.2010. at 11:30
Mene zanima - onako najiskrenije. Živim u zemlji u kojoj jako malo ljudi ima šta da ostavi na kraju meseca. Mi, konkretno nemamo. Živimo sa roditeljima jer ja ne radim, a kad se odvojimo cela moja plata će odlaziti na stanarinu. Nikakve šanse nemamo za kredit za stan a ne mogu ni da se nadam nekom nasledstvu, roditelji su mi, hvala bogu mladi i zdravi.
Znači zanima me da su vam primanja takva da ne možete da odvojite ništa sa strane, tj. tu neku štednju za dete, da li biste imale decu? Vidim da je to nekima must have, a kod mene je to samo lepa želja.
Anemona, a šta da su tvoji roditelji radili toliko da ih uopšte nisi viđala? I moji su sa SSS i radili su i još uvek rade jako puno, ali smo uvek kalkulisali sa novcem. Ali mene zanima, kad bismo MM i ja sad prihvatili nekoliko poslova svaki, pa tako desetak godina da bismo uspeli da imamo tako da možemo i da ostavimo sa strane, zanima me da li bi moje dete jednog dana bilo zahvalno što ima to što ima ili bi bila nesrećna što je roditelje viđala možda vikendom.
Sa ovim se slazem u potpunosti. Svakako bih svom djetetu htjela pruziti i vise od nekog minimuma, no opet ne mu bas sve servirati na gotovo. Zeljela bih da zna cijeniti sve sto ima, i da zna da novac ne pada s neba nego da se za to treba potruditi.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom