Što smatramo nužnim minimumom koji želimo pružiti djeci?

[Anemona]

Anemona, a šta da su tvoji roditelji radili toliko da ih uopšte nisi viđala?

Ne, imali su normalno radno vrijeme od 6 do 14. Ali, tata je dobar majstor u određenom polju, pa je i doma otvorio firmu u kojoj su radili on i brat dodatno. Tako da i kad je tata radio dodatno, radio je doma. Isto tako prije dok smo bili mali, radili su jako puno na poljoprivredi. Tako da nas je poljoprivreda prehranjivala (u ono doba dok je bila relativno unosna), a plaća koju su dobivali, bila je dodatak. Isto tako mi u obitelji oduvijek imamo puno različitih zemljišta, to je bio prijašnji način na koji su djedovi i pradjedovi osiguravali svoju djecu. Pa isto tako i moji roditelji imaju puno zemlje u nasljedstvu, tako da ćemo ju imati i ja, a isto tako i moja djeca. Ta zemlja je nešto što se u principu ne prodaje, ona se eventualno širi kad je prilika,... prodaje se ako je velika kriza u pitanju.
Ovo što si ti Višnja napisala, i moji roditelji su uvijek kalkulirali s novcem. "Živog" novca u rukama nikad nije bilo, ali se je stalno u nešto ulagalo, što je u konačnici donosilo neku zaradu. Ponekad sitnu, ponekad veču. Tata se je bavio mnogim stvarima, čisto za primjer: svinjogojstvo, uzgoj teladi, uzgoj kunića, uzgoj nutrija, farma puževa, vinogradarstvo i prodaja vina,..., izrada sprava za vježbanje, stepeništa, kovanih ograda, specijalnih zvučnika,...
Neke od tih investicija su bile totalno promašen slučaj, a neke su donjele zaradu. I uvijek smo svi kao obitelj bili u sve uključeni.
Trina je napisala:

Isto tako je zanimljivo kako se ti, Anemona, imaš potrebu stalno pravdati i nadugo i naširoko objašnjavati svoje stavove da se slučajno nebi dogodilo da netko pobrka tvoje mišljenje s nečijim tuđim.

Zašto te to smeta? Jednostavno sam takva, ako te nervira, ignoriraj me.
Inače, kad otvorim temu, imam potrebu ili osjećam obvezu, svejedno je, da odgovaram na istu.

[vissnja]

Anemona - ma OK je to što kažeš, ali mi živimo u gradu i osim stana apsolutno nikakve imovine nemamo. A ni novca za ulaganje.
Ti kažeš da su tvoji tebi pružili sve to što jesu i to je Ok. I ti si u situaciji da pružiš. Ali pitam da nisi, da imaš samo za onaj neki prosečan život: hrana, odeća, obuća,računi, neki izlet, letovanje, jedva za održavanje auta i to je to, bi li imala decu?

[Trina]

Anemona, baš zato što si odrasla u dobrostojećoj obitelji tako razmišljaš. Što je OK. Jer tebi je normalno da djecu čeka nešto, bili to tereni, nasljedstva..bilo što. I ne, ne želim te ignorirati uopće jer nemam ništa protiv tebe. Dapače, simpatična si mi i pozitivna nego imam osjećaj da se živciraš previše.

Moji nemaju ništa. Oni i dan danas isplaćuju stan u kojem žive. Dotad (do moje 8. godine) promjenili su 10-ak podstanarskih stanova. Imali prosjećne plaće, uobičajeno radno vrijeme, nikad nije bilo viška love ali nikad nismo ni bili zakinuti za išta. Bar se ja tako nisam osjećala. Znači, financijski minimum je popunjen a emocionalni je bio važniji i očito vrlo uspješno uređen jer se ne sjećam da sam se ikad osjećala ružno pored svoje majke, odnosno obitelji jer ona i moj brat su mi bili obitelj. Kad sam se udala nisam dobila ni stan ni teren ni tv ni kuhinje, spavaće sobe...nisam ni očekivala niti oni to mogu priuštiti. Ali dobila sam puuuno važniju stvar a to je bezgranična ljubav mojih roditelja prema mojoj djeci. Nešto neprocjenjivo.

Višnja, ja ne radim (pridonosim sezonski na način da apartmanom obezbijedim cca polugodišnju plaću koju bi inače imala da radim), muž radi za oboje a ja odgajam djecu. Kad bi izračunali sveukupne godišnje prihode, ispada isto kao da oboje radimo i imamo nekakve prosječne plaće. Živimo u malom stanu nas petero. I velika vjerojatnost je da ćemo se odlučiti na još jedno dijete. Mislim da možemo to priuštiti. Ali ne računam na privatne škole, auto na poklon za maturu, markiranu robu, dvadesetpet aktivnosti tijekom školovanja..itd..itd..Računam na normalno djetinjstvo i normalan ulazak u svijet odraslih, svakome od njih. Dosad nisu osjetili nestašicu (mi jesmo ali za njih se uvijek našlo za opravdane razloge, ne dam mjesec ipol plesa, pa pola mjeseca atletike, dva mjeseca plivanja...), imaju lijepo djetinjstvo. Ali da živim u uvjetima da moram dijeliti životni prostor s nečijim roditeljima, da nemamo za obroke, da nitko ne radi..nema šanse da bi imala više od jednog djeteta (jedno bi bilo za probu)

[vissnja]

Višnja, ja ne radim (pridonosim sezonski na način da apartmanom obezbijedim cca polugodišnju plaću koju bi inače imala da radim), muž radi za oboje a ja odgajam djecu. Kad bi izračunali sveukupne godišnje prihode, ispada isto kao da oboje radimo i imamo nekakve prosječne plaće. Živimo u malom stanu nas petero. I velika vjerojatnost je da ćemo se odlučiti na još jedno dijete. Mislim da možemo to priuštiti. Ali ne računam na privatne škole, auto na poklon za maturu, markiranu robu, dvadesetpet aktivnosti tijekom školovanja..itd..itd..Računam na normalno djetinjstvo i normalan ulazak u svijet odraslih, svakome od njih. Dosad nisu osjetili nestašicu (mi jesmo ali za njih se uvijek našlo za opravdane razloge, ne dam mjesec ipol plesa, pa pola mjeseca atletike, dva mjeseca plivanja...), imaju lijepo djetinjstvo. Ali da živim u uvjetima da moram dijeliti životni prostor s nečijim roditeljima, da nemamo za obroke, da nitko ne radi..nema šanse da bi imala više od jednog djeteta (jedno bi bilo za probu)

Na to sam i mislila. Mi trenutno živimo sa roditeljima (to je naš kompromis da dete ne bi išlo u jaslice). Ali otprilike ovo što si navela je neki život koji ćemo mi moći da pružimo detetu/deci. Ne verujem da ćemo kao podstanari moći da odvajamo neku štednju, a prilično sam sigurna da svojoj deci neću moći kupiti po stan kad odrastu. I planiram da imam još jedno dete.
Ali vidim da je nekima štedna knjižica, skupo školovanje pod obavezno pa pitam da li bi, da to ne mogu da obezbede, odustali potpuno od dece ili bi ipak rodili bar jedno?

[miele]

Na to sam i mislila. Mi trenutno živimo sa roditeljima (to je naš kompromis da dete ne bi išlo u jaslice). Ali otprilike ovo što si navela je neki život koji ćemo mi moći da pružimo detetu/deci. Ne verujem da ćemo kao podstanari moći da odvajamo neku štednju, a prilično sam sigurna da svojoj deci neću moći kupiti po stan kad odrastu. I planiram da imam još jedno dete.
Ali vidim da je nekima štedna knjižica, skupo školovanje pod obavezno pa pitam da li bi, da to ne mogu da obezbede, odustali potpuno od dece ili bi ipak rodili bar jedno?

Ja vjerujem da ne bi,iako bi se ta suma sačuvanog novca bez problema mogla podijeliti i na dva dijela.

[PericaY2K]

minimum bi bio da svoju kćer upoznam s Tuđmanovim unukom, nakon toga mašala

[Trina]

. Ali vidim da je nekima štedna knjižica, skupo školovanje pod obavezno pa pitam da li bi, da to ne mogu da obezbede, odustali potpuno od dece ili bi ipak rodili bar jedno?

Ja sam odavno shvatila da je ovaj forum mjesto više dobrostojećih ljudi nego onih drugih. Pa vjerujem da se ona manjina ne izjašnjava previše. Osim nas nekoliko koji volimo odavati tajne prosječnih ljudi

A i da netko napiše da živi u drugačijim, skromnijim uvjetima od većine a ima 5,6 djece, vjerojatno bi dobili komentar da se pokriju kušinom po glavi jer ovdjeforumske majke financiraju njihovu obitelj

[Ifigenija]

Ja sam odavno shvatila da je ovaj forum mjesto više dobrostojećih ljudi nego onih drugih. Pa vjerujem da se ona manjina ne izjašnjava previše. Osim nas nekoliko koji volimo odavati tajne prosječnih ljudi

A i da netko napiše da živi u drugačijim, skromnijim uvjetima od većine a ima 5,6 djece, vjerojatno bi dobili komentar da se pokriju kušinom po glavi jer ovdjeforumske majke financiraju njihovu obitelj

S ovim se slažem. Nisam baš sigurna da bi se nekoga kušinom po glavi ili se bar nadam da ne bi, ali sigurno je da ovdje posta obrazovaniji i bogatiji dio populacije, plus - dokoniji dio naroda. Treba imat sve sređeno pa da s kahvicom u jednoj ruci, a drugom na touch padu laptopa pol dana tu raspravljaš o tome kupiti prljetnu robu u hm ili negdje u kvartu; treba li na plivanje ili na jezike, i kakve delicije skuhati. Objekitvno, žene, mi i kad kuhamo recesijski, kod nas se svih, u nekom povijesnom i geografskom smislu, živi obilno i u blagostanju. Al nam mediji i kultura u kojoj živimo stalno podmeću nogu kad si to pokušamo osvijestiti. Tko je ovdje na forumu gladan, za stvarno, da nema ništa, da kuha kilu krumpira tjedan dana?! Ili da spava s otvorenim prozorom jer zna da ima plinsku peć koja ispušta otrovne plinove, al za drugu nema?! Kod mene blizu ima roditelja čija djeca doslovce nemaju što nositi, ako im netko ne pokloni rabljenu robicu i ima ljudi koji imaju takve peći i svašta ima
Te žene ovdje ne postaju.

Ne znam.

Valjda je materijalno individualno kao i sve na svijetu. Što imaš, to raspodjeljuješ, i što možeš sebi predstaviti, to djetetu želiš. Može se i ovako i onako, ali najvažnije je da smo mirni sami sa sobom i svojim uvjetima i da imamo tu ljubav za djecu. Sve ostalo može biti i korisno i kontraproduktivno (koliko djece propadne u životu BAŠ JER su imali i jezike i aute i auto za maturu i stan sa 21 godinom i razvijen biznis... i koliko djece propadne jer NIJE IMALO sve te stvar...) - kad kažem propadne mislim da skrene u destruktivne načine života...

Na ovakvim temama sam jako oprezna jer sam svjesna da sam povlaštena - iako zbog mog ostanka doma objektivno živimo vrlo skromno u pojmovima nekakve europske srednje klase - imam visoke škole, stoga puno toga mogu dijete učiti doma sama, infomracije su mi dostupne i znam ih nabaviti, prenijeti, informirati se, posao ako ga i radim takve je vrste da me fizički ne troši i ugledan je i bla bla, imamo svoju kuću, i svoj vrt i dvorište i tako dalje, i bolno sam svjesna toga da sam povlaštena i da mi je bolje da šutim i ponizno pomognem onima kojima ta pomoć treba - iako od mene ima bogatijih, povlaštenijih na svakih sto metara po nekoliko ljudi. Iako kupujem u outletima i kupovanje aktualne kolekcije odjeće i obuće sebi ne mogu priuštiti, ja sam i dalje među povlaštenijim ljudima na planeti. Kao i vi svi skupa koji ovo čitate.

Ako i mogu zaraditi i imati više iskreno se nadam da će mi um ostati u glavi i da ću nastaviti ovakav life style a svaki višak uložiti u to da se kapital oplodi, i onda sukcesivno davati i dijeliti i pomagati više, pojedincima, udrugama, zajednici, kome god je potrebno.

Umjesto da ganjam marke na djeci, da im kupujem ludo skupe igračke, idem na ludo skupa ljetovanja.

Mislim da je jako važno biti socijalno osjetljiv, al ne na sebe, već na one kojima je lošije od nama, a ovdje na forumu je stvarno lako zaboraviti koliko siromaštva postoji oko nas i koliko su naše brige većinom buržujske. Oprostite svi koji se hrvete s ratama kredita, i svi oni koji doista kubure s hranom, stanovanjem, sa kvarnim pećima i ostalim objektivnim problemima; uvjerena sam ipak da je većina ovdje visoko u onih par desetaka procenata najpovlaštenijih ljudi na ovom planetu.

I mene tu i tamo spopadne želja da upišem djecu u najskupolje škole, tečajeve, da ih odvedem prvim avionom da uživo vide i piramide i štojaznam, ali kadgod dijelim hranu svojoj djeci sjetim se koliko bi majki bilo sretno da živi kao što živim ja - ma koliko bi naši ostatci ljudi nahranilo i koliko bi se djece obuklo od tobože nedovoljno robe koliko moja djeca imaju za proljeće i ljeto, pa nastojim sačuvati zdravu perspektivu i ne čitati hrvatske časopise više nego je nužno potrebno (od njih me hvataju sulude ideje).

[Anemona]

Anemona - ma OK je to što kažeš, ali mi živimo u gradu i osim stana apsolutno nikakve imovine nemamo. A ni novca za ulaganje.
Ti kažeš da su tvoji tebi pružili sve to što jesu i to je Ok. I ti si u situaciji da pružiš. Ali pitam da nisi, da imaš samo za onaj neki prosečan život: hrana, odeća, obuća,računi, neki izlet, letovanje, jedva za održavanje auta i to je to, bi li imala decu?

Bez obzira kako to zvuči, mi imamo prosječan život u našoj sredini, imamo kredit za auto, još jedan nenamjenski, debeli minus na računu (muž jako debeli, a moj minus je malo manji),...
Novaca imamo točno toliko da mjesečno podmirimo kredite, režije, hranu, ali uz to plaćamo i životna osiguranja, da ih ne plaćamo bilo bi nam lakše.
Za pokriti minus do daljnjeg nemamo, ali imamo plan po kojem ćemo ga, nadam se kroz nekoliko godina otplatiti.
Na moru nismo bili nekoliko godina, na višednevnom skijanju nikad. Nemam niti jedne markirane cipele, i imam možda dva markirana komada odjeće, dijete nema niti jedan markirani komad odjeće,...
Stan bi nam mogao biti puno skuplje namješten, mogli bi se skuplje oblačiti, mogli bi izlaziti na večere,... ali to ne radimo, umjesto toga stavljamo novce na stranu za dijete. Ta sporna štednja iznosi 260 kn na mjesec, ali je na 18 godina. Tako da o čemu mi točno raspravljamo??? Toliko netko drugi zapuši za pola mjeseca.
Što se tiče dobrostojećeg odrastanja, apsolutno mi nikad ništa nije falilo, ali nikad nisamo imali markiranu odjeću i slične stvari, auto u kući je godinama bio Stojadin,... na moru nismo nikad bili s roditeljima, jer su roditelji cijeli život svako ljeto naporno radili na poljoprivredi, a mi smo bili s njima, ... Svi moji prijatelji koji su živjeli u stanovima stavili su ključ u bravu i pravac na more mjesec dana.
I tako, sve je stvar percepcije, svjesna sam itekako da ima ljudi koji imaju puuuuuno manje, u to ne dvojim sigurno, ali s druge strane ne treba niti štednju od 260 kn na mjesec vezati sa životom na viskoj nozi. Meni je onda život na visokoj nozi - život pušaća jer je to nešto što si ne mogu niti ne želim nikad priuštiti, a bome košta više od moje štednje.

I da odgovorim na Višnjino pitanje. Nadam se da ću imati dvoje djece svakako, i njih bi imala u ovim i onim uvjetima, a ako će biti zdravlja, ljubavi, sreće, prostora, a i financija, onda ćemo imati i 3.
Evo sad sam opet izfilozofirala. Drago mi je Trina da me ipak ne ignoriraš, jedino što si me krivo shvatila, ne živciram se, nego jednostavno volim pisati i razglabati, to me baš veseli.

[miele]

Ja još nigdje nisam pročitala da je netko napravio kompromis i ušteđevinu odlučio podijeliti na dva dijela i krenuti na drugo dijete(neka oprosti onaj tko je to slučajno napomenuo).Mogu shvatiti kad si u gabuli već sa jednim ali kad jedno već ionako ima više nego 95% djece u Hrvatskoj onda je očito da nije na minimumu...Oprostite tete ako sam koga sad taknula ali me peru hormoni i kad čitam postove shvaćam da jedino moja princeza nosi rabljenu odjeću a ja mislila da živim iznad prosjeka...koja budala...

[Anemona]

Ja još nigdje nisam pročitala da je netko napravio kompromis i ušteđevinu odlučio podijeliti na dva dijela i krenuti na drugo dijete(neka oprosti onaj tko je to slučajno napomenuo).Mogu shvatiti kad si u gabuli već sa jednim ali kad jedno već ionako ima više nego 95% djece u Hrvatskoj onda je očito da nije na minimumu...Oprostite tete ako sam koga sad taknula ali me peru hormoni i kad čitam postove shvaćam da jedino moja princeza nosi rabljenu odjeću a ja mislila da živim iznad prosjeka...koja budala...

Nisam te shvatila, da li se ovo tiče i mene, jer ako da, onda ti mene nisi dobro shvatila, jer ja cijelo vrijeme govorim da imam dovoljno za drugo dijete, eventualno treče, a za četvrto recimo ne, jer bi onda morali mijenjati auto i proširivati stambeni prostor, a za to novce nemamo.
Ja sam se cijelo vrijeme javljala na temi "Da li financije utječu na vašu odluku o broju djece", jer je moje mišljenje da onaj koji kaže da ne utječu ustvari laže. Svatko od nas jako dobro zna svoju financijsku situaciju i svoje mogučnosti i mislim da nema šanse da bi se netko svjesno upustio u to da ima npr. 4. dijete, a da prvih troje več nema što jesti.
Tako da moja teza je cijelo vrijeme da svatko od nas uzima financijsku situaciju u obzir prilikom planiranja djece, barem negdje u primozgu, jedina je razlika u tome što svatko od nas smatra "osnovnom financijskom podlogom" koju želi pružiti djetetu i tu je onda uskočila ova tema.

Ja osobno nisam niti u jednom trenutku rekla da ne mislim imati više od jednog djeteta radi financija, jer bi to bila obična laž.

Ali me jako smetaju rečenice tipa, gdje ima ljubavi, biti će svega,... ako ima ljubavi, sve se može,... itd., itd., jer ljubav nije još nikoga nahranila, niti odškolovala, niti obukla,... i mislim da su te rečenice čisto sranje, koje uostalom i plasiraju ionako oni koji su več unaprijed razmislili o tome što mogu, a što ne mogu.

Ja isto mogu reči rečenicu, ako ima ljubavi drugo nije važno, ja mogu na drugo dijete, pa na treče dijete, bitno da se volimo. I to bi bila nekakva polovična istina, ali ja uvijek imam u glavi što nam sve to nosi, i kako se onda moramo postaviti, a mislim da svatko u konačnici ipak i o financijama razmišlja.

Naravno ako idemo na bazične stvari što nam je svakome najbitnije uvijek ću reči ZDRAVLJE, ZDRAVLJE, ZDRAVLJE, NEŠTO SREĆE, LJUBAV, i onda negdje dolaze i financije, ali ova tema je baš o financijama.

A hebi ga, ja stvarno ne znam ništa reči u kratko.

[lillifee]

Daklem, ovako:

- dijete (čekali smo ga dugo, ali dočekali)
- drugo dijete (nismo željeli da ovo jedno ostane jedino, pa smo probali i uspjeli)

- hrana (kvalitetna i zdrava) uviejk je u našoj kući imala prednost pred odjećom (koja je bila i rabljena i s placa i svakakva)
- zdravstvena skrb (ne brojim sate provedene po čekaonicama otorinca, oftalmologa, logopeda, ortodonta i drugih - obavljali na uputnicu sve što se dalo i uglavnom smo bili zadovoljni... da nismo, našlo bi se para za privatno
- školovanje - nismo dali djecu u privatnu školu, radije dobro surađujemo sa običnom državnom kvartovskom školom na popravljanju uvjeta rada, kvaliteta nastave je ok
- ostale aktivnosti - djeca su od 3-4. godine bila uključena u sport (sportski vrtić, gimnastika, trenutno atletika) i na tome nismo škrtarili, ali smo gledali da odabir aktivnosti bude u skladu s dječjim željama i afinitetima. Inzistirali smo da nauče plivati jer to smatram da je bitno za cijeli život.
- glazbena škola - iako smo tek na početku, to se pokazuje dobrom investicijom
- strani jezici - mlađi je bio u jezičnoj grupi u vrtiću, sada oba uče jedan jezik u školi i uskoro će dobiti i drugi. Sretni smo što imamo tu mogućnost (odabrali njemački kao prvi, a slijedi engleski)
- ljetovanja - mhm, tjedan dana zajedničkog mora priuštimo si svake godine, ali nije uvijek bilo tako. Ponekad pošaljemo djecu na organizirano ljetovanje. Slobodne trenutke provodimo u kontinentalnoj vikendici.
- srednja škola - većom investicijom od materijalne smatram STALNI NADZOR nad napredovanjem svoje djece. Kod nas u kući vrijedi pravilo "osnovna škola = osnovno znanje" i treba se znati sve, da nema ograničenja pri odabiru srednje škole (kak bude, vidjet ćemo... znanje je bitno, a i ocjene)
- studij - sredstva smo planirali i sve što se ne potroši bit će stavljeno djeci na raspolaganje
- ostalo: autoškola je nešto što smatram nezaobilaznim

Eto. Ne mogu se sjetiti ničeg više.

Standard stanovanja (broj m2 po glavi člana obitelji) mogao bi nam biti i bolji, ali dobro je i ovako. Sve viškove trpamo u čarapu, pa ako se ukaže prilika.... bude i više kvadrata! Za sada me to baš jako ne opterećuje.

ovako nekako i kod nas, bez ljetovanja .
sad "stedimo" na igrackama i odjeci, tj. gledamo da imaju sve sto im treba, ali NIKAD ne kupujemo skupu djecju odjecu. ne stedimo na knjigama/slikovnicama, tecajevima stranih jezika i slobodnim aktivnostima (balet, nogomet i ucanje sviranja bubnjeva ), tu i tamo ih vodimo u kazaliste, neki izlet ili putovanje...i svakako da punimo kasicu prasicu koja je tu SAMO za skolu (nadajmo se i fax jednoga dana).
i da, imali bi jos kojeg bebaca da imamo koji kvadrat vise....

[spajalica]

malo sam razmisaljala sto je minimum? sto bi ja rekla da je mimimum? tesko pitanje, jer slazem se s vecinom, sto je meni minimum tebi je mozda maximum.
shavacam ja sta je anemona htjela pitati i razumijem da je tema nastala zahvaljujuci drugoj, ali na nju je tesko odgovoriti.
recimo moj zivotni minimum se mjenja s mojim zivotnim prilikama.
ali zaparvo je najbolje opisana rjecima jednog mog prijatelja. naime dobio je super posao, dobio je veliku povisicu a i frendica je pocela raditi. pa samo ih pitali da li im je sad finacijski lakse. frend se nasmijao i odgovorio: mogu reci da nam kad sve stavim u excel isto. sto je pojasnio dalje kad nam je vido ogroman upitnik iznad glave. pa realno to izgleda ovako. sad kad odem u ducan opet kupim jogurt, ali ne kupujem onaj od 1 kn, jer sad si mogu priustiti i onaj od 2 kn u onom lijepom pakiranju, koji sam prije zaobilazio jer mi je bilo glupo bacati novce na ambalazu. sad imam kredit za stan, a prije sam placao podstanarstvo. zivim u stanu iste velicine, ali ga skuplje placam, jer se tjesim da je to ulaganje u moju buducnost. sad vise puta si priustim da izadjem van na rucak, a prije nisam. sve u svemu imamo isto na kraju mjeseca.
i mislim da je bit u tome, ja cu kupiti jogurt koji mogu ali na kraju niko od nas nece ne kupiti jogurt. i jedni i drugi podmirujemo minimum.
ovo sam sve napisal jer smo na filozofskom kutku.
a da odgovorim na samo pitanje: za mene je minumum da mogu djeci dati da nisu gladna, a da pri tome ne kupujem najlosiju hranu. da imaju sto obuci, nose i rabljeno i novo. kupujem im uglavnom na rasprodajama za sljedecu sezonu. igracke rijetko kupujem, ali za bozic i rodjendan se razbahatim. i nadam se da ce tako ostati.
za djecu stedim drugacije, ne kao vecina kako su tu nabrojali na stednjama. stedimo na svoje ime za cijelu familiju. kad dodje vrijeme podjelicu sve na jednako za svu djecu koju imam. trenutno dvoje (ja bi da tako i ostane), a ako ipak se poveca broj djece onda na troje.
i MM i ja imamo nekretnina, dio smo nasljedili, a sad smo bas u fazi kupovine jedne nekretnine, za pobosljanje naseg zivotnog prostora. dicemo kredit i nadam se das se nece odraziti na zivotni minimum drugacije vec samo u obliku vrste jogurta koji kupujem.

[Dijana]

ifi, prekrasan post. točno tako i ja razmišljam.

[la_mama]

Kao što sam ranije rekla, nama je važno ulaganje u školovanje. Kao što je Anemona rekla, radi se o nekih 600-tinjak kn mjesečno (za dvoje djece) koje će za nekih 15-18 godina pomoći djeci da upišu fakultet. Radije ovako, nego da nas za tih 15-18 godina svaku jesen lupi po džepu neka visoka školarina (puta dva), što je prema ovome:
http://www.jutarnji.hr/vlada-nema-no...studij/516038/
... sasvim realan scenarij.

[Trina]

I još bi samo nešto dodala. Da smo ja i muž čekali idealne uvjete nebi nikad imali djecu. Stvari se zaista često rješavaju u hodu i uvijek je sve u životu teže kad samo razmišljaš o nečemu i kad zapravo to proživljavaš. kad sam ostala trudna s prvim djetetom mi nismo imali ništa. Ama baš ništa. On je tad tek našao nekakav poslić, bez prijave, bez ikakve nade da će tamo ostati. Ja sam bila studentica. Nismo imali ni gdje živjeti. U roku od sljedećih dvije, dvije ipo godine, mi smo imali već dvoje djece, muž je zaposlen na neodređeno, mali stan koji su nam ugrubo podigli njegovi a u svoj toj neimaštini od praznih zidova mi smo uredili kompletno sve. Nakon dvije, tri godine digli smo kredit i napravili još jedan mali stančić ispod na račun kojega zarađujemo. Danas, 9 godina kasnije imamo troje djece, muž je i dalje u istoj firmi u kojoj je napredovao, narasla mu plaća, počeo i sa privatnim poslovima koje voli i koji mu idu. A da sam onda, 2000. godine kalkulirala i strahovala, bojala se zatrudniti jer nemamo što priuštiti djetetu koje bi mogli imati, mi ga još nebi ni imali.

[Ifigenija]

I još bi samo nešto dodala. Da smo ja i muž čekali idealne uvjete nebi nikad imali djecu. Stvari se zaista često rješavaju u hodu i uvijek je sve u životu teže kad samo razmišljaš o nečemu i kad zapravo to proživljavaš. kad sam ostala trudna s prvim djetetom mi nismo imali ništa. Ama baš ništa. On je tad tek našao nekakav poslić, bez prijave, bez ikakve nade da će tamo ostati. Ja sam bila studentica. Nismo imali ni gdje živjeti. U roku od sljedećih dvije, dvije ipo godine, mi smo imali već dvoje djece, muž je zaposlen na neodređeno, mali stan koji su nam ugrubo podigli njegovi a u svoj toj neimaštini od praznih zidova mi smo uredili kompletno sve. Nakon dvije, tri godine digli smo kredit i napravili još jedan mali stančić ispod na račun kojega zarađujemo. Danas, 9 godina kasnije imamo troje djece, muž je i dalje u istoj firmi u kojoj je napredovao, narasla mu plaća, počeo i sa privatnim poslovima koje voli i koji mu idu. A da sam onda, 2000. godine kalkulirala i strahovala, bojala se zatrudniti jer nemamo što priuštiti djetetu koje bi mogli imati, mi ga još nebi ni imali.

Hvala ti na ovome! Posve se slažem s time, i puno sam puta vidjela takvu priču na djelu. Kažu - gdje se rodi dijete, rodi se i kruh.

[Anemona]

A evo mene opet, naravno da i ja opet moram nešto dodati.
Trina, razumijem o čemu pričaš, ali jedno je vaša situacija koja je u onom trenutku bila teška, ali ste imali realne i jasne šanse za financijski napredak u budućnosti, a drugo je kad je netko trenutno na maksimumu svojih financija i jedva veže kraj s krajem i nema mogućnosti za ikakvo poboljšanje, osim ako dobije na lotu.

To je kao da npr. imaš veliki kredit za koji moraš otplatiti još točno 9 rata. Sad ti je teško i jedva krpaš, ali znaš da će za 9 mjeseci biti sasvim druga situacija, znači imaš manevarskog prostora u skoroj budućnosti.

[Mima]

MM i ja smo malo starije generacije, tako da su pravo naše (osobito njegove) generacije počeli rađati djecu još davno, u devedesetima.
To je kao što se neki sjećamo bilo zaista teško vrijeme: bio je rat, plaće su bile mizerne, nije bilo stambenih kredita.
Pa ipak su ljudi imali djecu, kao što su ljudi uvijek i oduvijek imali djecu, u svakakvim teškim uvjetima.
Baš sam jučer bila na obiteljskom skupu MM-ovih, i kad se prisjetim, nitko od mojih šogora i šogorica, a radi se o četiri para koji imaju po četvero, troje, i dva puta po dvoje djece, nije u ono vrijeme imao baš nikako riješeno niti stambeno pitanje, a kamoli što drugo, no svi su radili i (gotovo) svi su visokoobrazovani, i naravno da su se svi nadali boljim vremenima (vjerojatno još i boljim od ovih kakva su danas). I evo, danas svi ovako ili onako imaju riješena stambena pitanja, obogatio se nije nitko, ali svi guraju i školuju djecu, djeca im sviraju razne instrumente, jedna je već i na Akademiji, prvaci su u taekwondou (bute još čuli za našu familiju), a prije svega su krasni divni pristojni mladi ljudi, takvi da ja padam u nesvijest kad slušam o 'današnjim mladima' jer te priče nikako ne mogu prispodobiti svojim nećacima.
Jesu li moji šogori i šogorice trebali čekati bolja vremena? Iz perspektive jedne koja je čekala sa djetetom jer 'ima vremena' - nikako!

[la_mama]

Za svoje bivše kolege i kolegice iz srednje škole i fakulteta koji su u to doba krenuli u osnivanje obitelji (kasne 80-te i rane 90-te) mogu reći da su pod obavezno imali materijalnu podršku obitelji. Stambeno rješavanje, pa i primanja - sve dok se nisu financijski osamostalili (donekle, neki nikada). Uvijek i bez rezerve bila je tu pomoć roditelja.

[annie84]

Objekitvno, žene, mi i kad kuhamo recesijski, kod nas se svih, u nekom povijesnom i geografskom smislu, živi obilno i u blagostanju. Al nam mediji i kultura u kojoj živimo stalno podmeću nogu kad si to pokušamo osvijestiti.

X

[Trina]

A evo mene opet, naravno da i ja opet moram nešto dodati.
Trina, razumijem o čemu pričaš, ali jedno je vaša situacija koja je u onom trenutku bila teška, ali ste imali realne i jasne šanse za financijski napredak u budućnosti, a drugo je kad je netko trenutno na maksimumu svojih financija i jedva veže kraj s krajem i nema mogućnosti za ikakvo poboljšanje, osim ako dobije na lotu.

To je kao da npr. imaš veliki kredit za koji moraš otplatiti još točno 9 rata. Sad ti je teško i jedva krpaš, ali znaš da će za 9 mjeseci biti sasvim druga situacija, znači imaš manevarskog prostora u skoroj budućnosti.

Pa nije nam se tad činilo da imamo realne i jasne šanse za financijski napredak u budućnosti. U korist su nam išle jedino i isključivo godine. Realne i jasne šanse za napredak su došle trudom, radom, odricanjem i željom da se omogući normalan život za našu djecu koju smo stvarali. Ipak, popušila sam ja sa svojim studijem ali nemoš sve odjednom, u isto vrijeme. Bar ja nisam mogla sa troje djece. Ali sve ovo ostalo se rješilo i rješava se i dalje. Imamo tri genijalne motivacije

[SikaPika]

Potpisujem Maxime i miele (i još neke, ali sad ne mogu sve prevrtjeti).
Kada smo se MM i ja vjenčali, imala sam sjajnu plaću. On je radio kao apsolvent i plaća mu nije bila Bog zna što, no živjeli smo kod njegovih i čak štedjeli za stan. Digli smo kredit, kupili stan, uređivali ga godinu dana, trošili novce na gluposti, on u međuvremenu završio faks, zaposlio se za stalno, plaća se povećala... Onda su u mojoj firmi počela sranja. Par mjeseci bez plaće, nakon toga ostanem trudna (planirano), ostanem bez posla... Sva sreća, u pravom sam trenutku ostala trudna i otišla na održavanje (iako sam, budala, htjela raditi do kraja...) pa sam s HZZO- dobivala prosjek svoje (velike) plaće do 6. djetetovog mjeseca. Sad mi slijedi drugih 6 mjeseci s 1.600 kuna. Nakon toga imam pravo 6 mj. i s biroa dobivati neku lovu zbog nezaposlenosti. I neću tražiti posao za veću lovu jer mi je važnije biti sa svojim djetetom. Za život (nakon što platimo kredit i režije, auto nemamo) će nam ostati oko 3.000 kuna. Ja sam uvjerena da ćemo s tom lovom moći ok živjeti. MM se boji, ali on je i inače veliki paničar. Već sada govori kako nećemo više imati djece, no ja sam sigurna da hoćemo (s njim ili bez njega). Zaista, gdje ima za jedno, ima i za dvoje, troje. Pa tko od vas skuha, primjerice, točno onoliko koliko treba. Uvijek ostane višak.
Istina, obrazovanje (koje je meni nakon neizmjerno puno ljubavi, razumjevanja i podrške, a onda i hrane treća najvažnija stvar u životu) je veliki trošak. No, smatram da se s malo odricanja tijekom godine može namaknuti dovoljno novca. Uvijek su mi bili nevjerojatni roditelji koji krajem ljeta kukaju zbog kupnje knjiga. Zar naši roditelji nama nisu kupovali knjige? Zbog čega je nekome teško mjesečno izdvojiti 100 kuna i onda pustiti brigu na veselje kad krene krkljanac zvan kupnja udžbenika? Koliko samo novaca (što je najgore, i vremena!) ljudi troše na gluposti (mobitele, odjeću, obuću, slatkiše, kave uz prodavanje zjaka...) i kada bi se to sve srezalo, eto ti hrpe love. Ali zaista!
Treba samo zažmiriti na sve ono što nam se nudi jer 75 posto svih stvari nam je APSOLUTNO nepotrebno!

[makita]

Objekitvno, žene, mi i kad kuhamo recesijski, kod nas se svih, u nekom povijesnom i geografskom smislu, živi obilno i u blagostanju. Al nam mediji i kultura u kojoj živimo stalno podmeću nogu kad si to pokušamo osvijestiti. Tko je ovdje na forumu gladan, za stvarno, da nema ništa, da kuha kilu krumpira tjedan dana?! Ili da spava s otvorenim prozorom jer zna da ima plinsku peć koja ispušta otrovne plinove, al za drugu nema?! Kod mene blizu ima roditelja čija djeca doslovce nemaju što nositi, ako im netko ne pokloni rabljenu robicu i ima ljudi koji imaju takve peći i svašta ima
Te žene ovdje ne postaju.

Ne znam.

Valjda je materijalno individualno kao i sve na svijetu. Što imaš, to raspodjeljuješ, i što možeš sebi predstaviti, to djetetu želiš. Može se i ovako i onako, ali najvažnije je da smo mirni sami sa sobom i svojim uvjetima i da imamo tu ljubav za djecu. Sve ostalo može biti i korisno i kontraproduktivno (koliko djece propadne u životu BAŠ JER su imali i jezike i aute i auto za maturu i stan sa 21 godinom i razvijen biznis... i koliko djece propadne jer NIJE IMALO sve te stvar...) - kad kažem propadne mislim da skrene u destruktivne načine života...

Na ovakvim temama sam jako oprezna jer sam svjesna da sam povlaštena - iako zbog mog ostanka doma objektivno živimo vrlo skromno u pojmovima nekakve europske srednje klase - imam visoke škole, stoga puno toga mogu dijete učiti doma sama, infomracije su mi dostupne i znam ih nabaviti, prenijeti, informirati se, posao ako ga i radim takve je vrste da me fizički ne troši i ugledan je i bla bla, imamo svoju kuću, i svoj vrt i dvorište i tako dalje, i bolno sam svjesna toga da sam povlaštena i da mi je bolje da šutim i ponizno pomognem onima kojima ta pomoć treba - iako od mene ima bogatijih, povlaštenijih na svakih sto metara po nekoliko ljudi. Iako kupujem u outletima i kupovanje aktualne kolekcije odjeće i obuće sebi ne mogu priuštiti, ja sam i dalje među povlaštenijim ljudima na planeti. Kao i vi svi skupa koji ovo čitate.

Ako i mogu zaraditi i imati više iskreno se nadam da će mi um ostati u glavi i da ću nastaviti ovakav life style a svaki višak uložiti u to da se kapital oplodi, i onda sukcesivno davati i dijeliti i pomagati više, pojedincima, udrugama, zajednici, kome god je potrebno.

Umjesto da ganjam marke na djeci, da im kupujem ludo skupe igračke, idem na ludo skupa ljetovanja.

Mislim da je jako važno biti socijalno osjetljiv, al ne na sebe, već na one kojima je lošije od nama, a ovdje na forumu je stvarno lako zaboraviti koliko siromaštva postoji oko nas i koliko su naše brige većinom buržujske. Oprostite svi koji se hrvete s ratama kredita, i svi oni koji doista kubure s hranom, stanovanjem, sa kvarnim pećima i ostalim objektivnim problemima; uvjerena sam ipak da je većina ovdje visoko u onih par desetaka procenata najpovlaštenijih ljudi na ovom planetu.

I mene tu i tamo spopadne želja da upišem djecu u najskupolje škole, tečajeve, da ih odvedem prvim avionom da uživo vide i piramide i štojaznam, ali kadgod dijelim hranu svojoj djeci sjetim se koliko bi majki bilo sretno da živi kao što živim ja - ma koliko bi naši ostatci ljudi nahranilo i koliko bi se djece obuklo od tobože nedovoljno robe koliko moja djeca imaju za proljeće i ljeto, pa nastojim sačuvati zdravu perspektivu i ne čitati hrvatske časopise više nego je nužno potrebno (od njih me hvataju sulude ideje).

Ima lijepih postova, al ovo je jedan od najboljih, najrealnijih. Ne znam baš točno kako stoji forumska populacija-ali mislim da globalno gledano svi mi puno dobro živimo. I ja mislim da se ne bi ja smjela oholit i zavodit tu nekim lajfstajlom koji ničem ne vodi doli praznini.

Jeftinije je sjest s djetetom i pričat pola sata dnevno nego mu kupit igračku koja će ga svaki dan pola sata potpuno zaokupit.

To je danas jeftinije...s tim da će se dijete s igračkom sjećat igračke, ono drugo roditelja.

Naravno da sam sad malo otišla u krajnost, al nije to loše, malo se bolje vidi iz ove perspektive

[annie84]

Istina, obrazovanje (koje je meni nakon neizmjerno puno ljubavi, razumjevanja i podrške, a onda i hrane treća najvažnija stvar u životu) je veliki trošak. No, smatram da se s malo odricanja tijekom godine može namaknuti dovoljno novca. Uvijek su mi bili nevjerojatni roditelji koji krajem ljeta kukaju zbog kupnje knjiga. Zar naši roditelji nama nisu kupovali knjige? Zbog čega je nekome teško mjesečno izdvojiti 100 kuna i onda pustiti brigu na veselje kad krene krkljanac zvan kupnja udžbenika? Koliko samo novaca (što je najgore, i vremena!) ljudi troše na gluposti (mobitele, odjeću, obuću, slatkiše, kave uz prodavanje zjaka...) i kada bi se to sve srezalo, eto ti hrpe love. Ali zaista!
Treba samo zažmiriti na sve ono što nam se nudi jer 75 posto svih stvari nam je APSOLUTNO nepotrebno!

X

[annie84]

[QUOTE=SikaPika;1572242]Istina, obrazovanje (koje je meni nakon neizmjerno puno ljubavi, razumjevanja i podrške, a onda i hrane treća najvažnija stvar u životu) je veliki trošak. No, smatram da se s malo odricanja tijekom godine može namaknuti dovoljno novca. Uvijek su mi bili nevjerojatni roditelji koji krajem ljeta kukaju zbog kupnje knjiga. Zar naši roditelji nama nisu kupovali knjige? Zbog čega je nekome teško mjesečno izdvojiti 100 kuna i onda pustiti brigu na veselje kad krene krkljanac zvan kupnja udžbenika? Koliko samo novaca (što je najgore, i vremena!) ljudi troše na gluposti (mobitele, odjeću, obuću, slatkiše, kave uz prodavanje zjaka...) i kada bi se to sve srezalo, eto ti hrpe love. Ali zaista!
Treba samo zažmiriti na sve ono što nam se nudi jer 75 posto svih stvari nam je APSOLUTNO nepotrebno![/QUOTE]

X

[Maxime]

Kod nas je situacija ovak' (nizozemka sam u dusi, morate mi oprostiti na direktnom osobnom misljenju

Svercam se pa kopiram djelove teksta s prijasnjih odgovora:

Dijete: dugo zeljena MPO beba
Drugo dijete: Vidjet cemo
Hrana: Kvalitetna i zdrava
Igracke: Ne rasipavamo se s nabavkom igracaka, nemoze se sa svim odjednom igrati a i najdraze joj je kada moze farbati ili se igrati se s plastelinom u drustvu tate i mame (za sada
Odjeca: Nis joj ne fali, tu i tamo se nadje neka mamina eskapada ali najcesce H&M / ZARA /GAP i sl.
Zdravstvena skrb: Primarno preko HZZOa, svi imamo dodatno zdravstveno osiguranje HZZOa i dodatno privatno zdravstveno osiguranje (ako se HR zdravstvena skrb pokaze neadekvatna: inozemstvo)
Skolovanje: Sada ide u privatni vrtic, ostatak cemo vidjeti kada za to dodje vrijeme. Drzavna skola ima prijednost ali privata skola nije iskljucena ukoliko je program bolji. Eventualno zadnje dvije godine srednje skole + faksa/obrazovanja ukoliko to zeli u inozemstvu i ovisno o njezinom izboru profesije.
Aktivnosti: balet, strani jezici, muzicka radionica, likovni je sada neki paket - kasnije ce birati po vlastitim afinitetima s tim da ona sto izabere mora i zavrsiti
Nakon srednje skola MORA zavrsiti neku strucnu spremu, nemora biti fakultet ukoliko za to nema potencijala, internacionalno okruzenje je meni jako bitno (meni osobno je to jako puno pomoglo).
Godisnji odmori: za sada s tatom i mamom kada se za to ima novaca, kasnije mozda neki medjunarodni kampovi
Dzeparac: Jedan dio se stedi, drugi dio moze potrositi kako god zeli
Kultura: kazalista, izlozbe, koncerti, itd.

- Skolovanje placamo bez pardona i u granicama nasih financijskih mogucnosti (troskovi se planiraju daleko unaprijed),
- Jednu godinu 'padanja' faksa ili skolovanja oprastamo - nakon toga slijedi ozbiljan razgovor
- Neko obrazovanje mora zavrsiti (u skladu s vlastitim zeljama i afinitetima),
- U NL je obicaj da djeca koja rade i jos kod svojih roditelja zive daju financijski doprinos za zajednicko kucanstvo,
- Radne navike se stvaraju od malih nogu (pomaganje u kucanstvu i od srednje skole honorarni rad - ukoliko se moze kombinirati sa skolskim obvezama),
- Nismo za varijantu davanja novaca za otvaranje obrta/firme ili nekretnina (novac ne pada s neba i stece se dugotrajnim i postenim radom - barem tamo gdje sam ja odrasla!), osim toga dobro dodje radno iskustvo u tudjoj firmi prije nego sto se otvori vlastita firma.

Moglo bi se reci da je nasa odgojna filozofija bazirana na ljubavlju, medjusobno postovanje i zdravom razumu ...

[Trina]

Kod nas je situacija ovak' (nizozemka sam u dusi, morate mi oprostiti na direktnom osobnom misljenju

Svercam se pa kopiram djelove teksta s prijasnjih odgovora:

Dijete: dugo zeljena MPO beba
Drugo dijete: Vidjet cemo
Hrana: Kvalitetna i zdrava
Igracke: Ne rasipavamo se s nabavkom igracaka, nemoze se sa svim odjednom igrati a i najdraze joj je kada moze farbati ili se igrati se s plastelinom u drustvu tate i mame (za sada
Odjeca: Nis joj ne fali, tu i tamo se nadje neka mamina eskapada ali najcesce H&M / ZARA /GAP i sl.
Zdravstvena skrb: Primarno preko HZZOa, svi imamo dodatno zdravstveno osiguranje HZZOa i dodatno privatno zdravstveno osiguranje (ako se HR zdravstvena skrb pokaze neadekvatna: inozemstvo)
Skolovanje: Sada ide u privatni vrtic, ostatak cemo vidjeti kada za to dodje vrijeme. Drzavna skola ima prijednost ali privata skola nije iskljucena ukoliko je program bolji. Eventualno zadnje dvije godine srednje skole + faksa/obrazovanja ukoliko to zeli u inozemstvu i ovisno o njezinom izboru profesije.
Aktivnosti: balet, strani jezici, muzicka radionica, likovni je sada neki paket - kasnije ce birati po vlastitim afinitetima s tim da ona sto izabere mora i zavrsiti
Nakon srednje skola MORA zavrsiti neku strucnu spremu, nemora biti fakultet ukoliko za to nema potencijala, internacionalno okruzenje je meni jako bitno (meni osobno je to jako puno pomoglo).
Godisnji odmori: za sada s tatom i mamom kada se za to ima novaca, kasnije mozda neki medjunarodni kampovi
Dzeparac: Jedan dio se stedi, drugi dio moze potrositi kako god zeli
Kultura: kazalista, izlozbe, koncerti, itd.

- Skolovanje placamo bez pardona i u granicama nasih financijskih mogucnosti (troskovi se planiraju daleko unaprijed),
- Jednu godinu 'padanja' faksa ili skolovanja oprastamo - nakon toga slijedi ozbiljan razgovor
- Neko obrazovanje mora zavrsiti (u skladu s vlastitim zeljama i afinitetima),
- U NL je obicaj da djeca koja rade i jos kod svojih roditelja zive daju financijski doprinos za zajednicko kucanstvo,
- Radne navike se stvaraju od malih nogu (pomaganje u kucanstvu i od srednje skole honorarni rad - ukoliko se moze kombinirati sa skolskim obvezama),
- Nismo za varijantu davanja novaca za otvaranje obrta/firme ili nekretnina (novac ne pada s neba i stece se dugotrajnim i postenim radom - barem tamo gdje sam ja odrasla!), osim toga dobro dodje radno iskustvo u tudjoj firmi prije nego sto se otvori vlastita firma.

Moglo bi se reci da je nasa odgojna filozofija bazirana na ljubavlju, medjusobno postovanje i zdravom razumu ...

Vidiš kako smo različiti. Sve ovo podebljano meni je skroz nebitno, odnosno tipično "ne naš" sistem. Meni je ovo sve preisplanirano.

[Maxime]

Trina, nisam ja 'odavde' - nemogu zanemariti svoj odgoj i korijene (niti se ispricavam zbog svojih osobnih nacela) koja su vec puno olabavile otkad zivim u HR.

Odgojena sam u stilu da sve moze ali da i djeca nose dio odgovornosti prema svojim roditeljima jer je zivot u obiteljskoj zajednici zajednicko veselje ali i zajednicki trud. Roditelji su mi uvijek govorili da nam je dobro ali da novac ne dolazi sam od sebe vec da se on mora zaraditi postenim radom i da se samo na taj posteni nacin u zivotu moze napredovati - uz to se dio zaradjenih novaca mora vratiti u zajednicu (drustvena odgovornost). U HR je realna situacija na zalost drugacija, ovdje se svakodnevni zivot kosi s vrijednostima koje su meni usadjene i jednostavno ne zelim tako lako od njih odustati ...

Nije bitan nivo obrazovanja i novcani iznos koji je za to potreban (vec sam napisala da taj smjer ovisi o mojoj kceri), vec da smatram da kao roditelj imam obvezu da svoju kcer pripremim za samostalan odrasli zivot (pustimo sad emocionalni zivot izvan ovog konteksta). Htjeli mi to priznati ili ne, danasnji zivot je okrutan, povrsan i brz i zelim da se moja kcer u tom kaosu zna snalaziti a da ne izgubi svoju ljudskost ...

[Trina]

Možda i je stvar u odgoju i različitom mentalitetu ali neke od ovih stvari koje si nabrojala ne smatram uopće važnim dijelom koji bi jedno dijete moglo učiniti kvalitetnijom osobom. Neke mi se sviđaju a neke, kao npr privatni vrtići, privatne škole i ovi startni paketi s baletom itd su mi izvan mojih uvjerenja. Ja imam drugačiji, malo mekši pristup, odnosno smatram da u dječjem razvoju veliku ulogu ima baš ta dječja sloboda i bezbrižnost, rasterećenost od obaveza. Bar u manjim godinama. Moji ne moraju ništa osim škole a ove druge stvari idu po talentima. Tko je za što talentiran nek se time i bavi. Ja nemam nikakve spremne pakete za njih. I nekako ne mislim da je neko dijete iz privatne škole sa brdom izvanškolskih aktivnosti kvalitetnije u obrazovnom smislu od "običnih".

[Anemona]

Možda i je stvar u odgoju i različitom mentalitetu ali neke od ovih stvari koje si nabrojala ne smatram uopće važnim dijelom koji bi jedno dijete moglo učiniti kvalitetnijom osobom. Neke mi se sviđaju a neke, kao npr privatni vrtići, privatne škole i ovi startni paketi s baletom itd su mi izvan mojih uvjerenja. Ja imam drugačiji, malo mekši pristup, odnosno smatram da u dječjem razvoju veliku ulogu ima baš ta dječja sloboda i bezbrižnost, rasterećenost od obaveza. Bar u manjim godinama. Moji ne moraju ništa osim škole a ove druge stvari idu po talentima. Tko je za što talentiran nek se time i bavi. Ja nemam nikakve spremne pakete za njih. I nekako ne mislim da je neko dijete iz privatne škole sa brdom izvanškolskih aktivnosti kvalitetnije u obrazovnom smislu od "običnih".

Evo da se i mi složimo na ovoj temi.
X

[marta]

Meni je taj minimum prilicno spao s godinama. Da ne kazem na niske grane. Mislim da ih trebamo odgojiti da si u nekoj razumnoj dobi budu u stanju zaraditi za zivot. I to je to.
Materijalno mi se vise ne cini presudnim u toj prici.

[Maxime]

Trina, meni je nabitnije da svojoj kceri otvorim horizonte a ne da ju silim da ide odredjenim smjerom. Nekoliko sam puta napisala koji su moji 'ciljevi' kao roditelj, a obrzazovanje je jedan od elemenata koji mogu pomoci da joj u odraslom zivotu bude lakse. Malo procitaj moje postove ...

[Trina]

Ja se slažem s tobom kad su ciljevi u pitanju. Samo što nam je sredstvo različito.

[dorotea24]

Uglavnom se slažem sa Trininim stavovima, a potpisujem i Martu u ovom zadnjem.
Minimum su mi osnovna egzistencijska pitanja, a ostalo je sve dobrodošlo. Sjećam se da sam kao dijete imala skromno, ali sam bila jako sretna i svog se djetinjstva sjećam kao iznimno idiličnog razdoblja. Za bolje nisam ni znala. Moji mlađi braća i sestre su imali puno više od mene i ne mislim da su zbog toga bili sretniji i da im je bilo ljepše ili da sam ja zbog nečega uskraćena. Gledam da svoju djecu ne navikavam na materijalni luksuz i da imam više novaca jednako bih se postavila jer uvijek se sjetim one stare kletve "da bog da imo pa nejmo" i ne bih htjela da su moja djeca u startu naviknuta na puno ili na rasipnost i sl.
Što se ovih raznoraznih tečaja, glazbenih škola i ostalog tiče mislim da si u našoj zemlji još uvijek može i "sirotinja" dosta toga priuštiti što je odlično. Ja sam već iz svoje učionice odgurnula u svijet nekoliko djece iz prilično siromašnih obitelji. Školarinu smo im "oprostili", a za instrument su nekako izgrebali, dok se nisu snašli za novac vježbali su u školi i na raznorazne načine. Uvijek postoji način da se dođe do onog što se želi i da se dobije dobro obrazovanje za malo novaca.

[Mima]

Da, u našoj zemlji još uvijek postoji za konkretno glazbene škole.
No pitanje je do kada će biti tako, a mislim da za druge stvari više nije tako (ili nikad nije niti bilo), konkretno mislim na učenje stranih jezika.

Ja mislim da novac jest važan i da je spominjanje materijlanih stvari tipa markiranih majica, igračaka ili playstationa prilično banaliziranje stvari, jer ne vjerujem da su to razlozi radi kojih je ikome novac važan.

[dorotea24]

Da, u našoj zemlji još uvijek postoji za konkretno glazbene škole.
No pitanje je do kada će biti tako, a mislim da za druge stvari više nije tako (ili nikad nije niti bilo), konkretno mislim na učenje stranih jezika.

Ja mislim da novac jest važan i da je spominjanje materijlanih stvari tipa markiranih majica, igračaka ili playstationa prilično banaliziranje stvari, jer ne vjerujem da su to razlozi radi kojih je ikome novac važan.

nisam rekla da novac nije važan, važan je sigurno, ali htjela sam reći da nije presudan ako se ima volje, odnosno da se još uvijek može štošta iskombinirati i ako se nema novca. što se jezika tiče dijete može i u školi naučiti jezik ako se dovoljno potrudi i ako ne želi naučiti neki koji nije stručno pokriven u određenoj školi. onaj koji želi naučit će (ja baš i nisam bila revna po tom pitanju pa si sada namjeravam upisati tečaj, ali moj muž je recimo to odradio kad je trebalo pa sada ne mora). fakultet sam završila bez ikakvih školarina jer sam bila na vrhu liste, što nekome tko želi isto može pomoći.
ja se iskreno nadam da se na obrazovanju neće štediti i strašno me iritira to materijaliziranje obrazovanja. recite vi što želite, ali ja smatram da znanje mora biti dostupno svakom pa i onom najvećem siromahu ako ga želi. malo drugačije organizirati nastavu u osnovnoj školi i sve bi se to dalo riješiti, a ne da roditelji moraju plaćati ne znam kolike sve svote za privatne škole stranih jezika. pomalo mi se gadi takav sistem.

[Mima]

Nisam htjela reći da si ti rekla da novac nije važan, nego se u ovakvim raspravama uvijek pitanje novca svodi na markiranu robu i igračke, a TO definitivno nije ono radi čega je u današnje vrijeme važno imati novaca.

Ja se slažem da bi znanje i obrazovanje trebali biti svakome dostupni, ali to nije realnost u kojoj živimo.
Jezik se može naučiti u školi, no puno ga je lakše kvalitetno naučiti u školi stranih jezika i odlaskom u zemlju u kojoj se jezik govori. Ja imam poznanicu koja je upisala i završila engleski i njemački jezik a da niti jednog dana nije išla u privatnu školu, samo sa znanjem iz redovne škole - ali ona je iznimka, poznajem puno više onih kojima jezici nikako nisu išli sve dok im roditelji nisu platili boravak u stranoj zemlji, nakon čega su progovorili jezik i to im je sada ogromni kapital i ogromna korist.

No sa moje točke gledišta još važnije od obrazovanja je zdravlje. Jer, lako bih podnijela da ne mogu kupiti djetetu playstation, pddnijela bih i da ne mogu platiti tečaj jezika, ali da ne mogu djetetu priuštiti logopeda - e to bi mi već bio veliki problem.

[Dijana]

ja isto nekak ne mislim da se "širina horizonata" i širina duha stječe tečajevima stranih jezika, baleta, likovnim tečajevima itd. Osnovno obrazovanje je svakom dostupno u javnoj školi, a ono nije baš usko, knjižnica je svakom dostupna, tko želi znati, ima jako puno toga na izbor.svaka škola ima najmanje jedan obavezni strani jezik, i sigurno pokoji još u izbornoj nastavi.
mislim da je najvažnija volja i želja, ali djetetova, ne roditeljska. a bilo bi mi zbilja tužno da "široki horizonti" budu uvjetovani imućnosti roditelja.mislim da do sada to nije bio slučaj, nadam se da neće biti ni dalje, odnosno da nismo baš toliko ogrezli u kapitalizam.
Što se zdravlja tiče, nikad nisam vodila dijete kod privatnika, iako novac nije bio problem, smatrala sam i smatram da se kvalitetna zdravstvena usluga kod nas još uvijek može dobiti i u javnom zdravstvu. naravno, da i tamo treba dobro paziti kakav je liječnik, ali to bi isto vrijedilo i za privatnika, jer nisu ni oni unaprijed oslobođeni od pogrešaka, samo zato što su privatni.

[Anemona]

Nisam htjela reći da si ti rekla da novac nije važan, nego se u ovakvim raspravama uvijek pitanje novca svodi na markiranu robu i igračke, a TO definitivno nije ono radi čega je u današnje vrijeme važno imati novaca.

Ja se slažem da bi znanje i obrazovanje trebali biti svakome dostupni, ali to nije realnost u kojoj živimo.
Jezik se može naučiti u školi, no puno ga je lakše kvalitetno naučiti u školi stranih jezika i odlaskom u zemlju u kojoj se jezik govori. Ja imam poznanicu koja je upisala i završila engleski i njemački jezik a da niti jednog dana nije išla u privatnu školu, samo sa znanjem iz redovne škole - ali ona je iznimka, poznajem puno više onih kojima jezici nikako nisu išli sve dok im roditelji nisu platili boravak u stranoj zemlji, nakon čega su progovorili jezik i to im je sada ogromni kapital i ogromna korist.

No sa moje točke gledišta još važnije od obrazovanja je zdravlje. Jer, lako bih podnijela da ne mogu kupiti djetetu playstation, pddnijela bih i da ne mogu platiti tečaj jezika, ali da ne mogu djetetu priuštiti logopeda - e to bi mi već bio veliki problem.

X

[dorotea24]

No sa moje točke gledišta još važnije od obrazovanja je zdravlje. Jer, lako bih podnijela da ne mogu kupiti djetetu playstation, pddnijela bih i da ne mogu platiti tečaj jezika, ali da ne mogu djetetu priuštiti logopeda - e to bi mi već bio veliki problem.

e tu se debelo slažem s tobom i kada sam već poslala post sjetila sam se da sam se zaboravila osvrnuti na zdravlje. no tu opet dolazimo do naše države gdje je još uvijek dosta toga dostupno bez plaćanja privatnika. ako dijete nije teže bolesno još se može podnijeti. specijalisti, pedijatri, pretrage su uglavnom "besplatne" i dostupne(odnosno plaćamo ih kroz poreze). ne kažem da se odnosi na sve! participacije se ne plaćaju za djecu i trudnice, jedino su lijekovi dosta skupi. nadam se da će tako i ostati, odnosno da će se još i poboljšati (mada realno znam da neće) jer zdravlje je i meni na prvom mjestu i za njega se uvijek mora imati novaca.

[dorotea24]

ja isto nekak ne mislim da se "širina horizonata" i širina duha stječe tečajevima stranih jezika, baleta, likovnim tečajevima itd. Osnovno obrazovanje je svakom dostupno u javnoj školi, a ono nije baš usko, knjižnica je svakom dostupna, tko želi znati, ima jako puno toga na izbor.svaka škola ima najmanje jedan obavezni strani jezik, i sigurno pokoji još u izbornoj nastavi.
mislim da je najvažnija volja i želja, ali djetetova, ne roditeljska. a bilo bi mi zbilja tužno da "široki horizonti" budu uvjetovani imućnosti roditelja.mislim da do sada to nije bio slučaj, nadam se da neće biti ni dalje, odnosno da nismo baš toliko ogrezli u kapitalizam.
Što se zdravlja tiče, nikad nisam vodila dijete kod privatnika, iako novac nije bio problem, smatrala sam i smatram da se kvalitetna zdravstvena usluga kod nas još uvijek može dobiti i u javnom zdravstvu. naravno, da i tamo treba dobro paziti kakav je liječnik, ali to bi isto vrijedilo i za privatnika, jer nisu ni oni unaprijed oslobođeni od pogrešaka, samo zato što su privatni.

e baš ovako i ja mislim.

[Anemona]

Što se tiče zdravlja, evo najbanalnijeg primjera. Moje dijete je kao beba imalo jako osjetljivu kožu, blagi AD, koji smo držali pod kontrolom skupom kozmetikom. Prvo smo kupili više cijelih kompleta kompletne kozmetike, jer kod nas na selu nema testera, na kraju smo bili prezadovoljni Mustelom. Redovno smo koristili kupku, i dvije kreme. To troje nas je mjesečno koštalo preko 400 kuna, bliže 500.
I pojela bih se živa da npr. nisam imala djetetu za kremu koja ga je "spašavala".
Isto tako smo tada hodali kod privatnog dermatologa, jer se kod socijalnog čekalo dugo na termin, a onda i na red u čekaoni. I bila sam presretna što si mogu priuštiti luksuz da dijete vodim privatno.

[sirius]

Ako ima zdravlja , privatni liječnik/fizioterapeut/logoped nije nužan. Ako je u pitanju teža bolest tada se mjesečni iznosi koje trebate plačati da bi vaše dijete dobilo najbolje sad , a ne kad krene na fakultet kreću u puno većim iznosima od nekoliko stotina kuna.
Isto tako mislim da npr. majke koje odlučuju plačati čuvalicu ili ostaju kod kuće( a na račun vrlo smanjenih financija) ,a ne davati dijete osjetljivog zdravlja( dok je jako malo) u jaslice ulažu dugoročno u njegovo zdravlje ...a i ti iznosi se mjesečno kreću više od nekoliko stotina kuna.

[dorotea24]

Anemona ti si pitala što smatramo minimumom. Svatko ima svoj minimum i ja sam rekla što ja smatram minimumom. Sve što je iznad toga je dobrodošlo, poželjno i naravno da ćemo se uvijek truditi da si osiguramo više od minimuma i bit ćemo sretni i ako uspijemo doći do maksimuma (mada nisam sigurna jel uopće postoji maksimum). Dakle ako me se pita hoću li na uštrb jednog željenog djeteta više, ostalima moći priuštiti privatnog liječnika, razne skupe tečajeve jezika i ostalog što ide pod učenje jezika, ja biram još jedno dijete i državnu školu, javno zdravstvo. Međutim cijenim onoga i tko želi jednom djetetu priuštiti sve tečajeve i sve najbolje i zbog toga ne želi imati više djece, a cijenim i onoga kojemu su minimumi ispod mojih. Na ovoj temi se teško možemo dogovoriti. Možemo samo reći svoj stav, jer sumnjam da nam je minimum svima jednak.
Dok ja jako patim za kućiom sa dvorištem mislim da su moja djeca zasad zaista sretna i da im ništa ne fali. Vrijeme zaista nosi svoje i bar ja nikad ne znam što donosi budućnost. Za minimum ću se uvijek ubijati da im priuštim, a ako bude bolje- super!

[sirius]

Ono što sam ja željela reći da se minimum po mom pojmu razlikuje i od okolnosti.
Ako dijete zahtjeva posebnu skrb u djetinjstu njegov minimum je puno veći od nekoga tko to ne treba.
Željeti najbolje svom djetetu je dobro, ali misliti da se na budućnost može potpuno kontrolirati nekakvim planovima je utopija.

[Maxime]

Dijete moze imati dobru volju ali je po meni odgovornost roditelja da pokaze/ponudi razne mogucnosti da usmjeri/udovolji djetetov interes ... Na primjer ako moje dijete pokaze iznimni interes za kazaliste, crtanje ili sviranje nekog instrumenta onda cemo suprug i ja ponuditi mogucnosti da se taj interes dalje razvije.

Stalno se zapinje za tu rijec 'privatno' i daje se negativna konotacija, po meni se tu radi o trzisnoj ponudi i potraznji. Meni je na primjer drzavna baletna/muzicka skola za sada neprihvatljiva opcija zbog metoda i intenziteta poducavanja - alternativa bi mogli biti privatni rekreativni satovi baleta satovi. Nisam odrasla u ovim krajevima ali znam da godinama nije bilo nikakvog izbora (ili drzavni rezim ili nikakav), izbora dan danas na svu srecu ima. Ne radi se o cijeni ili o prestizu vec o mogucnosti izbora!

[Mima]

Željeti najbolje svom djetetu je dobro, ali misliti da se na budućnost može potpuno kontrolirati nekakvim planovima je utopija.

x apsolutno

obitelj može misliti da ima dosta i za petoro djece pa im život može donijete dijete koje zahtjeva posebnu skrb.

Mislim da je poanta svega u pitanju koje je vissnja postavila koju stranicu ranije - hoćemo li zato neimati djecu? Mislim da nećemo.

No mislim da ne valja niti banalizirati važnost novca - novac jest važan, može biti jako važan.

[Anemona]

x apsolutno

obitelj može misliti da ima dosta i za petoro djece pa im život može donijete dijete koje zahtjeva posebnu skrb.

Mislim da je poanta svega u pitanju koje je vissnja postavila koju stranicu ranije - hoćemo li zato neimati djecu? Mislim da nećemo.

No mislim da ne valja niti banalizirati važnost novca - novac jest važan, može biti jako važan.

X

[Peterlin]

Odgovor za Maxime:

Ovo je istina. Ali treba stvari postaviti ovako - neke stvari kao spomenuti balet uče se od malih nogu. Ne bih se voljela naći u koži kolegice s posla koja je mami rekla u 14. godini "Čuj, a zašto vi mene niste poslali u glazbenu školu?" (koja je u kvartu i koja im je financijski dostupna). Ne kažem da bi to dobro završilo, ali sad je kasno... Zato moja djeca idu. I NE DAM da odustanu pri prvoj poteškoći.

Imamo doma dva pravila:
1) osnovna škola je važna i treba učiti i znati sve.
2) od slobodnih aktivnosti se NE odustaje usred godine, ono što ste izabrali gulit ćete do kraja školske godine

Za sada je tako. I ne vidim ništa loše u "drilu" koji moja djeca prolaze u državnoj glazbenoj školi, dapače, u današnje vrijeme kad klinci prelako odustaju od svega i svačega upravo je to način da za cijeli život nauče da bez truda i rada nema sigurnog uspjeha. To je naš ulog za njihovu budućnost.