moram reći da ni ja nemam što dodati na peterlinin post
jedino iskazati divljenje (kroz sve što sam pročitala na forumu) jer nisam do sada srela nikoga tko može više od dvije plaće
 |
|||
|
|
|||
moram reći da ni ja nemam što dodati na peterlinin post
jedino iskazati divljenje (kroz sve što sam pročitala na forumu) jer nisam do sada srela nikoga tko može više od dvije plaće
ja ne znam hoću li moći... nemam što stavljati na stranu.Peterlin prvotno napisa
imamo taman toliko da pokrijemo mjesečne troškove.
i tako treba znati živjeti.
ako baš ne bude financijskih mogućnosti to samo znači da će se sami morati potruditi i da će im biti teže jer će možda uz studiranje morati i raditi... nije mi svejedno zbog toga ali ne namjeravam se gristi ako ispadne tako.
znam da je uz jaku i istinsku želju sve moguće.
Ja sam pak u tako čudnoj situaciji da za mene "nužni minimum" ne predstavlja novac, već vrijeme. Ja mogu svom djetetu financijski pružiti što god treba ako ću više raditi jer imam takav posao gdje koliko radim toliko i zaradim, a posla ima uvijek. Što bi značilo da ako djetetu želim pružiti više u financijskom smislu onda ću mu manje pružiti u smislu mog druženja sa njime. Sad je 3 sata ujutro i ja još uvijek radim. (uzela sam 5min pauzu da se odmorim uz forum). Nemam odgovor za vlastitu dilemu, lagano se pretvaram u radoholičara, a željela bih imati bar još jedno dijete ali i normalan odnos sa njima.
Posljednje uređivanje od pinguica : 31.03.2010. at 03:45
i ja isto tako pinguica. par sati prije nego sam rodila elu, kolegica mi je donjela novce od prekovremenih. sad se držim podalje od fabrike jer znam da će mi biti veliko iskušenje da ponešto radim dok dobivam drugi dio porodiljne naknade.
Ja sam ovo osjetila na vlastitoj koži. Vjerojatno baš u tome leže razlozi mojih današnjih stavova... U nezavidnoj financijskoj situaciji su bili moji roditelji kad sam ja krenula na studij. Bilo je kojekako...ali je završilo brzo i dobro. I bila mi je dobra škola... Čovjek nauči snaći se - davati instrukcije, prati štenge, tezgariti na razne načine. I završiti studij brzo (joj, kako sam jedva čekala da se domognem posla).
fegustineće sirotinjska vremena vječno trajati. Lekcije koje mladi čovjek izvuče iz takve situacije vrijede cijeli život. Kad djeca nauče živjeti skromno, to je često isto tako korisno kao da si mi ne znam što dao... A kad se vremena promijene na bolje, odahneš i čestitaš sama sebi kako si uspješno preživjela krizu... Na kraju je bitno samo da djeca odrastu u ljude koji su u stanju brinuti sami o sebi na način da to NJIMA bude zadovoljstvo. Tada roditelji znaju da su odradili dobar posao.
Upravo tako. Mislim da je skromnost jedna od najvećih vrlina i da ju trebaju naučiti i oni koji si mogu priuštiti mnogo više od tek mjesečnog životarenja. Skromnost u svemu nas uči nositi se sa životom i drugim problemima koji nisu financijske prirode. Nama ljudima tako malo treba, a ono čega najviše trebamo (ljubavi, poštovanja, razumijevanja, smijeha) uglavnom ništa ne košta.
Bilo bi lijepo kad bi bilo tako. Evo, naše financijske mogućnosti nisu dozvoljavale da studiram ono što sam htjela, nego ono što sam mogla. Točnije - onu struku s kojom ću za 5-6 godina naći posao. Ispalo je OK, jer sam se ipak vremenom našla i u toj struci koja mi nije bila ni prvi ni drugi izbor. I sada vidim da bih napravila veliku grešku da sam slijedila neke svoje ideje sa 17-18 godina - danas bi bila frustrirana, bez posla, ili na nekom bijednom minimalcu.
Moj minimum je dobra hrana, kuća, auto, poneka slobodna aktivnost za dijete. E sad, to što ja cijele godine štedim za ljetovanje i što ih ne mogu odvesti svaki mjesec u kino, kazalište i sl. to je druga stvar. Ponekad mislim kako živimo ispodprosječnim životom, a onda shvatim da možda živimo i iznadprosječnim, jer se granica mogućnosti stalno pomiče prema dolje. Lijepo mi je čitati ove komentare, jer vidim da nisu svi opsjednuti markiranom odjećom i skupim stvarima (a meni se čini da puno ljudi je).
mi zaista možemo trenutno pružiti djeci sve što zažele - i sve što mi zaželimo za njih.... ali ono najvažnije, što ne možemo i s čime ne raspolažemo je vrijeme. Tako da zaista mislim da bi nužni minimum trebao biti vrijeme - i to maksimalno. Sve ostalo je relativno.
Dosta ljudi raspravlja o ekonomskom, financijskom minimumu. Valjda zato što je Lucija sa svojih 15 mjeseci premala da razmišljam o tenisu i klaviru, ja sam orijentirana na emotivnu stranu priče a ono što smatram minimumom po tom pitanju je pružiti joj mamu i tatu.
Svi nas pitaju kad ćemo na drugo. Nisu svjesni koliko beskrajno puno angažmana ona traži. Zabrinjavajuć broj puta dobijemo savjet: "Pa kaj, i moj je bio davež, da vidiš kak se to sredi kad dođe drugo dijete! Em si ti opuštenija s tim drugim, em ovaj prvi nauči da nije više jedini na svijetu."
Ja se želim posvetiti svome djetetu, biti tu kad me treba, pružiti joj svoje vrijeme, ne ju dijeliti s mlađim bratom ili sestrom dok ona za to nije spremna. Eto, to bi valjda bio moj minimum.
Slažem se s tobom! Zato je, između ostaloga (trebalo je diplomirati i zaposliti se), moja L. brata dobila kad je imala 4 godine. I najviše zbog toga smo treće dijete planirali kad bude drugo imalo barem 4-5 god. Ispalo je drugačije i ja stalno osjećam da se nisam svima dovoljno posvetila. Off topic: ali lijepo je gledati dvoje mlađih (razlika je 17 mj.) kako sve rade zajedno i kako zajedno rastu.
Mrvna slažem se s tobom i ja želim svojem djetetu posvetiti svoje vrijeme, jer jednostavno vidim da još nije spreman da dobije brata/seku.
Prije sam planirala da ću u ovo vrijeme (malome se bliži 3. rođendan) svakako več biti trudna, ali nisam jer čekam, a do kad???
A opet s druge strane, možda bi se bolje slagali da je manja razlika? To nikad neću saznati.
Od kada sam dobila dijete prioriteti su se promijenili.
Više ne šizim za nekim precijenjenim torbama i općenito odjećom.
Pristojno smo obučeni, niš nam ne fali...mada ponekad kada otvorim ormam mislim da nemam kaj obućia ono u ormar više ne stane niti igla.
Malac ima naslijeđenu robicu i kupljenu.
Minimum koji mu želim priuštiti je taj da mu mogu kupiti sladoled, lizalicu i štatijaznam.O aktivnostima sada ne razmišljam jer je još premali.
Što mi je najbitnije od svega je to da mu pružimo ljubav, sigurnost i da ga odgojimo u samostalnu osobu.
Drugo dijete će pričekati još barem 2 god. jer što zbog posla ( na određeno sam) i toga što moramo riješiti svoju stambenu situaciju.
Kad to riješimo eto mislim da će taman biti vrijeme za 2. dijete.
Ali tko zna kako će sve ispasti.
Mrvna, tako i mi razmišljamo. Sad kad je malecka mala, želimo joj pružiti maximum našeg vremena, pažnje i ljubavi. Sretni smo što imamo normalne poslove, pa ne radimo od jutra do večera, tako da popodne stignemo otići van u park i posvetimo joj se maximalno sve do njenog spavanja navečer oko 20 ili 21h. Vikende smo također non stop svi troje zajedno; ili u prirodi, ili kod roditelja jednih drugih... Srećom malecku čuvaju baka i deda, tako da ona skoro i ne osjeti da nas nema, jer su oni skroz u maleckoj, posvete joj se maximalno i koliko oni uživaju u njoj, toliko i ona uživa s biti s njima.
Normalno da danas-sutra želimo djetetu pružiti npr. vlastitu sobu (zasad smo u premalom stanu, tako da štedimo za veći stan), a naravno tu ćemo joj željeti priuštiti i neke izvan vrtićke/školske aktivnosti, sport, ples, strani jezik ili kakvi joj već budu afiniteti. I nama je za drugo dijete još uvijek prerano; mislim da nekako intuitivno želimo da malecka ima 2-3 godine, pa ćemo onda razmišljati o eventualno drugom djetetu. I sve me srce pritišće pri pomisli da ću se onda više orijentirati prema novoj maloj bebi, a na neki način ću imati dojam da "zapostavljam" starije dijete. Ali priroda je to tako napravila, malo bespomoćno biće koje se tek rodi treba većinu majčine pažnje, a starije dijete koje je već koliko toliko stasalo će malo više preuzeti tata.
Inače bila sam najmlađe dijete u obitelji (imam stariju sestru i brata), pa nikad nisam osjetila ljubomoru na braću, dok mi seka i dan danas zna natuknuti da je ona bila ljubomorna na mene. Seka je inače 9 godina starija od mene pa mi je to još čudnije kako već dosta veliko razumno dijete od 9 godina može biti ljubomorno na malu bebu u obitelji, ali eto, čini se da može. Sestra mi dan danas zna reći da su ona i brat (koji je godinu i pol mlađi od nje) super slagali i da im je bilo "bolje" dok se ja nisam rodila, jer su kao nakon mog rođenja naši roditelji svu pažnju poklanjali meni. Meni je to malo teško za shvatiti, nažalost ne sjećam se tako ranog djetinjstva, ali eto, to je njena verzija priče.
Ima tu istine, a opet... svaka obitelj je drugačija. Ja imam 8 godina mlađeg brata. Nismo bili ljubomorni, a opet, nismo mogli komunicirati na nekakvom zajedničkom nivou do njegove punoljetnosti... On je imao samo 10 godina kad sam ja otišla na studij i nikad se više nisam za stalno vratila u roditeljski dom. Sad je odnos ok.
Moja djeca su male dobne razlike, a opet, više od svega željela sam prvom sinu priuštiti brata, ODMAH, da ima društvo cijelog djetinjstva (i stvarno, jako se dobro slažu) jer moj brat je puno mlađi od mene, a mm je jedinac.
I tako... svatko ima svoje iskustvo i želje. Kad se čovjek okrene oko sebe, sve ima svoje razloge, čak i kad ih ne znamo ili ne vidimo na prvi, drugi, petnaesti pogled.... nebitno.
ma dajte, nemamo drugo dijete jer mi nismo spremni, a ne zato što dijete nije spremno. ovo prvi put čujem
laumi, ovo si baš lijepo rekla:
ali lijepo je gledati dvoje mlađih (razlika je 17 mj.) kako sve rade zajedno i kako zajedno rastu
A čuj, možda prvi put čuješ, a ne znači da ne postoji. Evo ja sam upravo prvi put čula da i u jednom dijelu programa imamo planski cijenik na poslu, a to ne znači da ovih 6 godina nije postojao.ma dajte, nemamo drugo dijete jer mi nismo spremni, a ne zato što dijete nije spremno. ovo prvi put čujem
Naravno da je spremnost/nespremnost vezana i na roditelje.
Ono što sam ja mislila pod "prvo dijete nije spremno" je da ima djece koja su više ili manje vezana za roditelje ili jednog roditelja (u mojem slučaju mene).
Naravno i ta više vezana pretpostavljam da ne budu poludjela kad ipak dobe brata/seku, a možda ga ja podsvjesno vežem za sebe, jer nisam spremna na drugo dijete, pa da je on "kriv".
To što je on više vezan za mene meni znači dodatne "pobleme" u prilagodbi na brata/seku i opet je tu znači spremnost na meni i MM - u. Da li smo sad spremni nositi se s tim "problemima" ili radije pričekati i nadati se da bude bolje?
Trenutno biramo drugu opciju, a očito iz naše "komocije".
Ustvari sam se prilično krivo izrazila, meni trenutno veči problem predstavlja što s obzirom na neke komplikacije u prvoj trudnoći, pretpostavljam da će ih biti i u drugoj, pa ne mogu zamisliti kako ide mirovanje uz brigu za živahnog trogodišnjaka.
Druga stvar koju smatram problemom je razdvojesnot od mene dok sam u rodilištu 3 ili 4 dana. Nisam od njegovog rođenja nikad izbivala noću.
Htjela sam još dodati da postoji još jedan razloga zašto sam sigurna da želim da mi dijete ime brata/seku ili oboje.
On ne zna da postoji pojam "jedinac". Od rođenja minimalno 8 sati dnevno svaki dan provodi s bratovom djecom. Između njega i bratovog sina je samo 3 tjedna razlike.
Od rođenja su zajedno. Oni funkcioniraju kao braća. Ljubav među njima je nešto što nikad nisam mogla zamisliti da bi moglo postojati, a opet nikad ne znaš što ti život donese, možda več kroz godinu dana netko od nas promijeni mjesto stanovanja.
A ja se moram složiti i s cvijetom i s Anemonom. Istina je da ponekad mi nismo spremni posvetiti se još jednom, mlađem, djetetu, naročito ako je prvo jako zahtjevno i vezano za roditelja. Isto tako vjerujem da ovakva djeca možda bolje reagiraju na prinovu u obitelji kad su malo stariji i razumniji. Ovakva je moja najmlađa. Da mi je ona bila prvo dijete, ne znam kad bih se odlučila na drugo. Stalno joj moram utuvljivati u njenu malu glavicu da nisam samo njezina mama, nego i L.-ina i M.-ova. Ona uporno ponavlja da sam ja samo njezina i kad mazim njezinu sestru ili brata, odmah dojuri i "čuva" svoj teritorij.
Na stranu naša spremnost, ja i dalje tvrdim da dijete može biti to koje nije spremno za dolazak prinove. Čak ne mora biti dijete koje je ne znam kako zahtjevno ili pretjerano vezano uz roditelja/e.
Poznajem djevojčicu koja sad ima 3 i pol godine i bracu od godine dana. Ona je predobro dijete, mirna, tiha, neće buni se niti svađa, ali meni je žao kad primjetim da ju se ponekad zakida jer je ona "već velika a braco mali". I na njoj se vidi da joj to ponekad baš teško padne, pa kad netko da prednost njoj a ne malom pokakancu, dijete procvjeta. Roditelji toga ponekad nisu svjesni u tolikoj mjeri, potreban je objektivan pogled izvana.
Tja, svi skup imate pravo.... Nikad ne znamo kako će nam se "karta okrenuti" tj. imati dijete potpuno je nepredvidivo putovanje... i to vrijedi za SVAKO dijete, čak i kad je peto, šesto, svejedno...
Da se djecu pita, vjerojatno bi dok se ne udaju/ožene bili u centru pažnje, imali bi oba roditelja 24 h dnevno i mama i tata bi im kupovali sve što požele. Ali djeca se vode za instinktima i sebična su. Uz to pojma nemaju što je najbolje za njih. Svakom djetetu je čudno kad dobiju brata ili sestru, svima treba vremena za prilagodbu ali to što velika većina djece dobiju s novim bratom ili sestrom daleko je iznad onog što bi dobili da su jedinci. Oni ne mogu biti nespremni ni spremni na novu bebu. Jer je to sasvim novo iskustvo. A kako će to sev kasnije izgledati ovisi o roditeljima. Puno je onih koji strašno zakinu stariju djecu na račun mlađih jer ta starija djeca odjednom posttaju velika.
Inače, slažem se s onima koji kažu da je djeci najdragocjenije vrijeme provedeno s njima. Materijalno mora biti osigurano ali samo materijalno bez ovog drugog je posve bezvrijedno. A s manje materijalnog i puno ljubavi i vremena provedenog s djetetom može se jako puno
Sad kada gledam svoju M., nema šanse da bih rodila dijete prije njezine 4. godine.
Kao prvo, želim da ona bude svjesna tog svog brace ili seke, da ju mogu učiniti važnom time što ću joj pružiti priliku da mi pomogne oko brige za dijete (naravno, ne mislim tu na nekakav stvaran posao, ali djeca vole biti uključena, pomagati mami, brinuti se jer su oni ipak veliki...)
Drugo: Toliko ju volim da mislim kako nikada nikoga više neću moći voljeti. Znam da je majčino srce ogromno i da može voljeti 20-ero djece da treba, no za sada svoju majčinsku ljubav ne želim dijeliti nikome drugome. Ja trebam biti spremna na to da ću osim M. još nekoga voljeti tako.
Treće: Smatram da je jako naporno imati malu bebu i ujedno dvogodišnjaka ili još mlađe dijete. Ok ako imaš pomoć sa strane, no mnoge majke ju nemaju. Mislim da je već i trudnicama u višem stupnju trudnoće naporno skakutati s dvogodišnjacima, a ne kada se trebaš posvetiti maloj bebi. Ok je ako mala beba samo jede i spava, no tko garantira da će biti tako.
Sada kada gledam, sva tri razloga proizlaze iz moje sebičnosti. Zaista, lijepo je imati druga u bratu ili sestri (ja to nikada nisam doživjela jer su svih troje puno, puno stariji od mene) cijeli život, no ne smatram da je razlika od 4, 5 godina nešto velika.
A ako majka nije spremna imati drugo dijete, onda će dijete biti još manje spremno (iako su Cvijeta73 i Trina dobro rekle da djeca ne mogu biti nespremna, odnosno da bi, da se njih pita, uvijek bili centar svijeta svojih roditelja).
Ako vas "spremnost" bode u oči, recimo to ovako. Nije fer prema djetetu napraviti novo kad je prvo staro tri mjeseca. Eto.
pa stvar je u tome da se nekima u ovo vrijeme jednostavno "zalomi" drugo dijete
vjerujem da joj je to bilo vatreno krštenje.
Ali kako MM i ja volimo sve isplanirati, mislim da ćemo mi i iduće dijete kao i prvo "isplanirati" u vrijeme kad ćemo smatrati da je "pravo vrijeme".
Onda može ispasti da nije fer ni roditi blizance
Ja ipak mislim da je roditeljima u takvoj situaciji teže, a da se djeca dok su jako mala lakše navikavaju na takve promjene.
Također mislim da je za djecu bolje da imaju braću slične dobi.
Ali samo mislim, a čak i ako sam u pravu ne znači da vrijedi za sve.
Da sam ja s drugim čekala da mi prođe prvi porodiljni, ostali bi mi samo na jednom djetetu, a to si ne bih nikad oprostila... Moj sin imao je 6 mjeseci kad sam ostala trudna drugi put, preležala sam pola te druge trudnoće na infuzijama prepara i nije nam bilo veselo, ali izdržali smo za dobru svrhu. I danas tak mislim. Ja sam od onih koji bi se priklonili nespremnosti roditelja, ako je o tome riječ, iako dopuštam da ima i drugačijih situacija. Nikad ne možeš znati što bi bilo da si odlučio drugačije ili da se dogodilo drugačije...
A ne znam, činjenica je da su neka djeca zahtjevnija od drugih. Mislim da moja mrvica spada u ovu prvu skupinu zahtjevnijih, tako da vjerujem da bi mi uz nju bilo teže imati malu bebu. A iskreno, uvijek sam se divila roditeljima blizanaca, posebno mamama, jer to je ipak dupli angažman oko bebice. Znam koliko je ponekad "teško" s jednom bebom, pa ne mogu zamisliti kako je to biti sam istovremeno s dvije, tako da moj naklon svim mamama blizanaca.
Jako puno mojih kolegica nužnim minimumom smatra stan u zg koji najprije služi da stoji ,a onda djeci za studiranje i ev. ostanak u zg.
Ja sam zla nemajka, ja nemam stan u zg, imam ovaj na kredit u klc i to je to.
Osim ako ne dobijem na lotu.A i onda bih razmislila jel bih kupovala stan.
uuu, iako potpisujem i prvo i drugo i treće
a tako glup
al nije me to pustilo ni s njegovih 5 godina.
sve je to jako triki, što se kaže i sve je to individualno i sve je to super.
činjenica je da mama ne treba u jednakoj mjeri djetetu od dvije i djetetu od šest godina.
mi smo preskočili skroz ljubomoru, npr. (poslije se javila, i još traje, u obratnom smjeru od očekivanog
al uvijek će mi ipak biti predivno vidjeti braću/sestre kako rastu zajedno, zajedno se igraju i imaju zajedničke interese. to mi je u mojoj glavi nekakva idila.
cvijeta73, ustvari se slažem s tobom. Da imam manje godina išla bih na razliku od 5 godina, ovako si želim ostaviti prostora i za 3., pa ipak mora biti manja razlika.
Mi smo dobili manjeg kad je veći imao 2god.
Sada je manji zakinut u smislu da on leži košari dok ja zabavljam većeg. A veći je naviknuo na 100% pažnju pa mu je sada čudno što ne gledam u njega dok dojim. No nijedno od toga ne smetram "zakidanjem" - dok god imamo dovoljno ljubavi i pažnje (i vremena i uvjeta) za obojicu.
A veći je odlično prihvatio manjeg - ako neće doći kad ga ja zovem onda vičem Dođi, Vlade čeka i odmah trči.
I kod nas je kao kod Icyoh, samo mi imamo veću i manjeg
Ponekad me strah da je baš on - manji zakinut, jer većoj uvijek nešto treba, a nije navikla na čekanje.
Ali neki dan ih gledam u šetnji i baš komentiram s mužem, maleni svoju stariju seku stalno traži pogledom, nitko ga ne nasmijava kao ona, guguće i smije se čim je vidi. Istina, on nas nema 100% za sebe kako nas je imala ona, ali ima nju, stariju seku koju tako očito obožava. A i njoj je sad zanimljivije i sva je važna kad treba presvlačit ili kupat braca, ili kad je netko pita kako se ona zove, a kako braco, pa moj glasnogovornik objašnjava.
I da, sjećam se tog osjećaja i "brige" da nikad više neću moći toliko voljeti. I onda je došao novi porod, novo uzbuđenje, nova ljubav, nove brige i strahovi... sve isto kao i prvi put. I sad znam da se može opet jednako beskrajno voljeti, svaki put iznova
ichoy, Pcelica Mara, sigurna sam da je tako. Dijete je blagoslov kad god došlo. Mene osim svih tih "briga" koje sam navela u odluci za drugo dijete koči vjerojatno i činjenica što sam za vrijeme trudnoće ostala bez posla, a kada ću ga i hoću li ga tako uskoro naći, nemam pojma što mi pomalo i odgovara jer želim biti s M. što duže, a Bog zna kako ćemo preživjeti od prosvjetarske plaće kada s njezinom godinom i pol prestanem dobivati naknadu.
XI da, sjećam se tog osjećaja i "brige" da nikad više neću moći toliko voljeti. I onda je došao novi porod, novo uzbuđenje, nova ljubav, nove brige i strahovi... sve isto kao i prvi put. I sad znam da se može opet jednako beskrajno voljeti, svaki put iznova
I drugi, i treći, ... put.
Evo mene iz jedne bosanske kasabe, kako neko napisa. Osnova mog a vjerujem i MM razmišljanja je da u pružanju minimuma, optimuma ili kako već hoćete nazvati sve ono nephodno što smatrate da je vašem djetetu potrebno da bi izraslo u normalno i SREĆI sklono biće. Ulažemo dodatne napore jer ništa nam nije na dohvat ruke, pa ni trening, niti muzička ili slično. Ali ja vjerujem da im moramo usaditi u glavu da oni sve mogu samo ako hoće, te kako svojim primjerom neprestanog učenja i doučavanja tako i premjerima sretnih i zadovoljnih ljudi iz naše okoline. Pitanje je hoćemo li uspjeti?! Ja mislim da hoćemo, jer vidim da su i moji uspjeli sa mnom! Neko ima ovdje potpis u smislu: Pružite djetetu korijenje i dajte mu krila.
To je moj minimum, i ništa ispod toga.
Minimum materijalno: rata za krediti ili podstanarstvo, hrana raznovrsna zdrava, voda, struja, telefon, jedan auto koji vozi, benzina za najnužnije, odjeća obuća po god.dobima, zdravstveno plus da mogu platiti neku pretragu ili pregled koji bi dijete inače čekalo sto godina, a hitno je ili sl., knjižnica 50kn godišnje i to je to. Sve ostalo je dobro došlo itekako, ali nužno nije.
Ovo je krajnje uvredljiva izjava.
Živimo u vrijeme kad bi svaka punoljetna osoba trebala imati slobodu odlučiti da li će se i kad i kako reproducirati. Bez obzira na to što selo mislilo (pri tome mislim i na ove silne napade na mpo).
Broj moje dijece, razlika među njima, način na koji smo došli do njih (planirana/neplanirana kućna radinost ili mpo ili posvojenje) se tiču samo mog partnera i mene.
I da mo odlučili neimati djecu, to bi također bila samo i isključivo naša stvar!
Super odgovor.Onda može ispasti da nije fer ni roditi blizance
A čitajući temu pitam se bi li možda bilo dobro definirati što je to nužan minimum. Po meni bi to bilo nešto ispod čega se ne bih svijesno odlučila imati dijete.
Pitam se misle li tako i drugi jer mi je neobično da netko odluči ne imati dijete zato što nema garanciju da će mu za 18 rođendan moći pokloniti auto i stan, npr. Ne vrednujem takvu odluku, svatko radi izbor sam za sebe, ali mi se čini da ipak ovjde pričamo o onom što bismo mi voljeli priuštiti djeci, a ne što smatramo minimumom. Možda ga ja definiram drugačije od ostalih?
ja nisam ovu temu shvatila kao raspravu o minumumu u finan./materijalnom smislu. meni isto kada se razgovara o dr.bebi ili kad čujem popularno pitanje kada ćete na dr., prvo padne na pamet to da moj sin sada ima 17 mj.iako je jako društvena beba opet je jako vezan za mene i mama je centar svijeta. jako puno traži, puno energije ima a ja nemam pomoć sa strane naših roditelja pa hendlam njega koji me želi za sebe stalno, posao, kuću, psa i ne znam kaj sve još i sada razmišljat o drugom mi ne pada na pamet jer minimum koji je meni imperativ za pružiti mom djetetu je mama koja od svih obaveza na kraju dana nije mrtva umorna, nervozna ili sl. ja sam u fazi kad se želim samo njemu posvetiti a bojim se da uz sve što čini moj dan, on bi bio zakinut da dođe dr.bebač. da imam taj luksuz bar po nekad skuhanog ručka, nekoga ko bi mi ga tu i tamo odveo u park ili mi po doma pomogao možda bi drugačije razmišljala. iako male razlike među dijecom imaju svoje prednosti i baš mi je bilo milo kad sam neki dan čula da moja sestrična čeka dr.bebu a prvi joj ima 15 mj.ali ona ima pomoć i mame i svekrva koje ne rade pa joj je već sada osigurana pomoć ponovno.
mislim i da mrvna nije ništa loše mislila sa svojoj izjavom gore i da nije upitno da svatko odlučuje sam kad će i koliko djece imati i ne vidim uvredljivost u toj izjavi ako se na forumu priča o svemu i svačemu pa i o broju djece, da li su bila planirana ili su nas iznenadila ili ne znam čemu sve.
i da dodam kako nismo ni prvog baš tada planirali ali nam je došao i ne bi bio više voljen ni da smo ga čekali sto god.tak da se i drugo desi opet isto!
Ja sam ovo osjetila na vlastitoj koži. Vjerojatno baš u tome leže razlozi mojih današnjih stavova... U nezavidnoj financijskoj situaciji su bili moji roditelji kad sam ja krenula na studij. Bilo je kojekako...ali je završilo brzo i dobro. I bila mi je dobra škola... Čovjek nauči snaći se - davati instrukcije, prati štenge, tezgariti na razne načine. I završiti studij brzo (joj, kako sam jedva čekala da se domognem posla).
fegusti
Ja se slažem. Možda jednog dana budem imala bolje plaćen posao, pa kad otplatimo makar dio kredita si možemo dozvoliti lufta da mu štedimo za faks ili štoveć, za sad preživljavamo. U minimum po meni spada i ljubav i briga ali nadam se da se to podrazumijeva uz rođenje djeteta. Još kako je već rečeno, da je uz to slobodnog vremena, gdje bi nam bio kraj!
Vrijeme s djetetom vs. hobiji
Mislila sam otvoriti novu temu, ali mislim da se može i ovdje smjestiti moja dilema.
Dakle, malena ima 3 i pol godine. Divno je dijete, razumno, pametno i ima odličan odnos sa cijelom obitelji.
MM i ja imamo neke zajedničke hobije koji ponekad mogu uključivati i nju, ali ponekad ne. Konkretno radi se o biciklizmu (vikendom) i uz to ja preko tjedna imam 3 treninga po sat vremena. Ne vozimo se svaki vikend zbog drugih obaveza a i vremenskih neprilika, ponekad ukrcamo i nju u stolicu pa ju MM vozi i odaberemo lakšu stazu (ipak ona ima 20 kg). Ponekad bi otišli na neku težu stazu gdje ona ne može s nama.
Tu nastaje problem jer mene peče savjest (radi se o cca pola dana, recimo nedjelja ujutro). Muči me što dio vikenda koji bi po meni trebala cijeli provesti s njom ja provedem u šumi. Mama mi kaže da nisam normalna, da provodim puno kvalitetnog vremena s njom i da trebam i sebi priuštiti neke gušte i osim toga provesti vrijeme i s mužem. Mala u to vrijeme bude s mojom mamom i uživa. Što se nje tiče nema nekih vidljivih "primjedbi". A i ne voli kad ju "tata brzo vozi".
Što vi mislite o tome? Jesam li sebična ili pak previše brinem bez razloga?
čim se pitaš, onda nisi sigurna sama sa sobom .
a dobit ćeš, kladim se, bar 3,4, odgovora u stilu " ja svoje dijete uvijek vodim s sobom pa i kod ginekologa i sl ".
sama najbolej znaš što je najbolej za tebe i tvoje dijete ,
Nisi sebična. Pogotovo ako mala za to vrijeme uživa s bakom.
Ali kužim te za grižnju savjesti. I ja je imam, kad god odem nekamo za svoj gušt bez djece.
Da imam opciju pustiti ga nekome na par sati i otići s MM, napravila bih to. Dijete treba sretne roditelje. Nisam zato loša majka.
Slušaj mamu!
I pusti curku nek uživa s bakom,klinci najviše trebaju beke i dede baš kad su mali.
Kužim te i mislim da bih i ja bila u istoj dilemi. Ali, slažem se s curama i mislim da trebaš to vrijeme za sebe tim više što znaš da je malena s bakom s kojom voli provoditi vrijeme.
Moja je mala pa barem jednom tjedno provede po dva sata s bakom i dedom (ljeti je i više) dok sam ja u bašči (recimo da mi je to neka vrst hobija iako sam ju zasadila zbog zdravog povrća, bla bla...).
Hvala cure. Baš ste me razveselile. I mogu vam reći da sam puno sretnija i pozitivnija osoba kad treniram nego kad se vučem po kući ko morž. Imam više energije i volje za njezine prohtjeve, igre i žute minute. A kad vježbam doma (istezanje uglavnom) onda ona "vježba" sa mnom i kao pokazuje mi: Mama to moraš ovako, vidiš, ovako digneš ruku gore. Dobro se zabavljamo uglavnom...
I ja sam do nedavno imala grizu savesti. Isla sam tu i tamo bez N, ali uvek nesto na pola, na brzaka, ne dovoljno opusteno.
A onda me je polako to osecanje napustilo i sad pravo uzivam bez nje, opustim se, ne mislim.... I moja N ima 3.5 godine.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom