vuk?
ma vuk je mila majka
užasnuta upravo odgledanim prilogom o teško bolesnoj, nepokretnoj 14-godišnjoj djevojčici, koja svakodnevno na putu do vlastitog doma 'dolazi' na maminim ili tatinim rukama; dok je oni nose preko stepenica (koja su nepremostiva arhitektonska prepreka za inv.kolica); dok stanari susjednog haustora namjerno odbijaju ustupiti shortcut prolaz bez štengi, te tako olakšati roditeljima (i djetetu). Nemogu vjerovati da postoje takvi ljudi. I oni to jednoglasno tako. Neće - i gotovo.
Slučaj drugi, koji nažalost, svi dobro znamo: dječaka mlate predvečer pred prolaznicima, samo što ne umre; nitko ne pomaže, niti ne zove pomoć.
Pitam se u kakvom to vremenu i svijetu živimo, i kad smo to točno zaboravili biti ljudi? Gdje smo izgubili ljudskost u tom užurbanom svijetu i trci za profitom...
Nemojte mi zamjeriti, samo sam beskrajno tužna.
Pitam se hoću li se jednom morati ispričavati kćeri što sam je donijela u ovaj beskrupulozni svijet gdje nitko nikoga ne vidi, a kamoli da bi pomogao ako u tome ne vidi osobni interes?
Osjećam se kao Pale sam na svijetu sa svojim mislima, namjerama, odgojem i idejama. Kao da sam fulala stoljeće, planetu, a možda i živim taj neki izumrli svijet u kojem moj sustav vrijednosti služi za porugu i ismijavanje, što sam nemali brojputa i doživjela.
Pretvaram se u dinosaura koji je slučajno preživio u ovom bešćutnom, bešćutnom svijetu.
Čovjek je čovjeku................čovjek?