Citiraj eva71 prvotno napisa Vidi poruku
Kad pisem da mastam o djetetu, to zapravo nije konkretno dijete tog uzrasta, veselo, pametno, lijepo ili slicno. Obicno su takva mastanja, ili ajmo bolje reci razmisljanja, orjentirana na kakva ce biti moja obitelj s novim clanom : kad napravim palacinke, bilo bi lijepo da nas je cetvero...
Tako sam i ja razmišljala, prije oba posvojenja. Igrom slučaja naš je prvi sin ušao u obitelj stariji nego smo mislili, a drugi je došao mlađi. Moja zamišljena obitelj koliko god maglovita nikad se nije sastojala od nas i dva sina s povelikom razlikom u dobi.
Ali, ni u jednom trenutku nismo osjetili da prelazimo preko nekih svojih čvrstih potreba i želja.
Mi smo bili postavili neku ne čvrstu granicu do 7 godina (a nadali se 2-5) kod prvog posvojenja, ali ne mogu reći da je to bilo na temelju nekih informacija, znanja što znači posvojiti veće dijete. Htjeli smo što mlađe, da iskusimo što veći dio roditeljstva, ali istovremeno htjeli smo posvojiti i postati obitelj što brže i to nam je bilo jako važno.

Citiraj eva71 prvotno napisa Vidi poruku
osobno nisam bas sigurna da se moze unaprijed znati koje su nam granice, ni one donje, ni gornje...
I s time se slažem, ali ostaje osjećaj iznutra da nešto možeš prihvatiti ili ne.
Također, moje je iskustvo da čovjek kad sazna za određeno dijete, makar u najšturijim podacima, dob, spol, centar - da se za njega veže, i sasvim je drugo načelno razmatranje: "da li biste posvojili dijete školske dobi'" od "ima tu jedan dječak, 10 godina, treći razred, dobar je u školi, trenutno je kod udomitelja..." Barem je meni tako. Vjerujem da čak i onima koji ciljaju malo dijete srce zatreperi na takvui informaciju.
S druge strane, prva sam koja ću reći da posvojenje velikog djeteta zahtjevno i traži dobru pripremu.
I ako nakon tog treperenja dođe osjećaj "to ipak nije ono što smo željeli" - pretpostavljam da je to način da se prepozna granica.