Mislite da je nakon tri lakše? (e pa varate se)
Dakle mi smo na kraćem godišnmjem, na moru s djecom. vrijeme je koma pa se igramo u parku, bacamo kamenčiće i gubimo djecu...
Jučer na plaži V. je odlučio odlutati, pustili smo ga da ide, dok se nije odmaknuo toliko daleko da je to trežilo roditeljsku intervenciju. Moja starija je krenula za njim, a ja za njima jer je procjena bila da brzinom odlazivanja kroz park lovim ga prije ceste....
M je ostala s mm. Ulovila sam V. i sa mojom starijom krenula natrag prema plaži. Kad zove mm: gdje je M? izgubio sam je.....
I kreće jurnjava Kvarnerom. Kora u jednu stranu, ja s V na ramenima na drugu, mm na treću...
Nikad do sada nam nijedno diejte nije zgibalo...nikad.
Prošla sam park, dosla na trg, vičem Mita, Mita Margita, sumanuto gledam, V. mi na ramenima ništa ne kuži...Zovem mm svakih nekoliko minuta jesi ju našao-NE- što u meni izaziva histerične napadaje....
Krug oko centra, dozivanje...nema je (svašta si vizualiziram).
Čujem se s mm...nema je... prošlo je 20 minuta-više? ne znam! Van sebe sam. Rekoh mu zovi policiju. ja trčim dalje. On viče za mnom da su ljudi javili da su na trgu našli curicu. Jurim tamo i nalazim je u neručju nekog barbe koji prodaje domaće proizvode. Žvaće pecivo i pije vodu, čuva se u naručju savršeno bezbrižna.....Ja čovjeku ridajući zahvaljujem pedeset puta. Sve se smiruje, svi pilići na broju. Zgibala je dok je tata plačao praking mobitelom, tražila je mene, naravno.
Pouka? Čuvat ih ko jastreb....stalo ih sve imati u vidnom polju (dok ne navrše 18!