Preporod majcinstva (ili kako me kucni porod osnazio)
Ovo nije prica o porodu... prica je o meni...
Poceti cu sa usporedbom trudnoca u grubim crticama:
- u prvoj odmah prozvana rizicnom, s cim sam se potpuno slozila I svaka 2-3 tjedna poslusno isla u petrovu strucnjaku za patologiju trudnoce (kako to samo ruzno zvuci)
- u drugoj takodjer automatski prozvana rizicnom, s cime se ovaj puta nisam slozila I ovaj puta dosta rijedje isla doktoru s mekanijim pristupom i vecinu trudnoce sam odoljevala nazivu "rizicne" (prva trudnoca I porod su prosli ok, osjecala sam se super I nisam imala nikakvih poteskoca
- u prvoj imala bezbroj vaginalnih pregleda od kojih su neki bili nasilni I tako me prerano "otvorili" (moze se netko s time ne sloziti ali znam da je sigurno tako. U 28. Tj mi je mladi dr na silu gurao prst u cerviks sto je jako bolilo I nakon 20ak bolnih sekundi pobjedonosno uzviknuo: "dosao sam do glavice, morate mirovati", nakon toga sam jedini put u obje trudnoce malo krvarila)
- u drugoj dva ali oba nepotrebna. U 20 tj me je dr uspio nagovoriti na pregled I vidjevsi da se cerviks povukao (ali je unutarnje usce bilo potpuno zatvoreno) rekao da je jako opasna situacija, neka legnem u krevet I ne micem do 36. Tjedna. Prva 4 tjedna sam bila ustrasena I izgubila sam vjeru u sebe i to je bilo najgore razdoblje, kasnije kako je bebica super rasla vise sam vjerovala sebi nego dr pa smo otisli na more, pocela sam kuhati, pa lagano setati, pa se kupati u moru I naposlijetku s 32 tj plivati. U 35 tj beba je bila oko 3500 pa sam pristala na jos jedan pregled. Nalaz je bio identican onom iz 20 tjedna! To me jos vise osnazilo I potaknulo da vjerujem sebi uvijek prije nego drugima...
-prvi porod mi je induciran zbog otvorenosti 4 cm 8 dana prije "termina" (dosla sam u bolnicu zbog sumnje u napuknuce vodenjaka a vjerojatno je bila stvar u gubitku kontrole oko mokrenja)
-na drugi porod sam na vlastitu odgovornost (uz malobrojnu ali zlatnu podrsku) unatoc dr koji je predlagao indukciju I mnogim dusebriznicima cekala dok je beba odlucila da joj je vrijeme I cekala ju bez intervencija I cackanja, isla sam samo na uzv provjeriti protoke koji su I na zadnjem uzv 2 dana pred porod bili fantasticni (po zm debelo u 43. Tjednu, po trenutku zaceca oko 42 tjedna)
-prvi porod mi se tada cinio fantastican, trajao oko 2 sata od prokinuca vodenjaka (prije nije bilo ni trudova ni ikakve naznake da je porod poceo, dugo mi je trebalo da to stavim iza sebe) I jedina mrlja je bila epiziotomija koju nikako nisam htjela
- drugi porod je trajao 4,5 sati od prvog truda I bio mi je fizicki prilicno tezak, I intenzivan pa sam zbog njegovog toka (nakon puno procitanih knjiga o prirodnom porodu) cak bila na "razini intelekta" I malo razocarana u prvih par dana iza poroda
Mogu vam ja tu pisati I dalje o tehnikalijama, ali... ja zapravo pamtim osjecaje, pamtim okus u ustima koji je ostao I koji se pojavljuje svaki put kad pomislim o nekom trenutku iz proslosti... A on se kao nebo I zemlja razlikuje u oba poroda...
Prvi je okus slan, okus mnogih proplakanih suza, a drugi je mekan I mirisljav, kao netom rodjena beba koja ostaje tu kraj tebe...
Dogadjaji u tih par dana odredjuju mjesece koji dolaze za njima, a nekad I cijeli ostatak zivota...
Prvi porod me iscupao iz kuce, odvojio prvo od moje tek rodjene bebice, a onda I od muza I ucinio me tek par sati nakon najtuznijim stvorenjem na svijetu. Rodila sam prije ponoci I slijedeci dan do 6 ili 9 navecer nisam vidjela svoju bebicu (nije bilo mjesta na babinjacama pa su me odvezli na drugi odjel gdje nema posjeta I ne nose bebe) tih 20ak sati sam proplakala muzu na mobitel, nisam spavala, rana me toliko bolila da se nisam mogla ni pomaknuti u krevetu, a kamoli otici preko pola bolnice vidjeti bebu. Kad su mi ju konacno donijeli ili je spavala ili povracala, sisala je mozda par gutljaja u cijela 2 dana...
Epilog, problemi... Sa dojenjem, pa jakim nutritivnim alergijama potaknutim adaptiranim mlijekom koje su joj bez pitanja davali u rodilistu, sa prebolnom katastrofalno zasivenom medjicom, I najvaznije sa mojim samopouzdanjem...
Bila sam lagano depresivna jos duge mjesece nakon poroda, unatoc molbama muza da moram misliti na sebe, da odem barem prosetati oko kuce, vidjeti se s nekim odbijala sam ikamo ici bez bebe mozda I 7-8 mjeseci kad sam konacno sama otisla u kvart pedikerki I par dana kasnije na sisanje. To su bili teski dani...
Drugi porod pamtim samo kao taj dan... Koji je bio drukciji I poseban... Pamtim mnoge scene tog dana, ali vec slijedeceg se ne sjecam... Bio je isti kao svi koji dolaze... Miran I spokojan u okrilju naseg doma... Par tjedana nakon poroda samo sam u odusevljenu shvatila da smo se prosirili s 3 clana na 4 gotovo neprimjetno, necujno
Beba je kao dobrodoslicu dobila mamin zagrljaj, krvi (I kisika I hrane) koliko joj je trebalo u tim trenucima izmedju dva svijeta, sve dok pupkovina nije sama odlucila da je beba dobro, a posteljica odlucila da je vrijeme za rastanak. Malena je bila mirna I prekrasna u mom zagrljaju jos dugo... dan I noc... Sisala je snazno I izazivala mi jake trudove koji su me jako veselili jer sam znala da mi pomazu.
I daleko najvaznije od svega dobila je presretnu I opustenu mamu koja nema ni trunke stresa u tom trenutku nego se vrtoglavo prepusta bujici opijajucih hormona koju je priroda bas takvom zamislila u tim satima I danima...
Nakon ovog poroda uzela sam bebicu (dobro bebu od 4,5 kgna ruke I legla s njom u krevet, povezane pupcanom vrpcom taj osjecaj uspjeha, mira I neizmjerne srece (sto je sada tu I sto ju ovaj puta nitko nece uzeti od mene) ne mogu zaboraviti.
Beba je bila mirna I spokojna tada I u danima koji su dolazili... Smjeskala se vec nakon tjedan dana kao da je zahvaljivala na njeznom dolasku u nas svijet... A ja sam ovaj puta odmah bila drukcija...
Znala sam da je imala najbolji moguci pocetak zivota, da se u nasem domu osjeca sigurno I prekrasno... Pa sam tako znala da ju mogu ostaviti s muzem tu u kuci u kojoj se rodila...
Par dana nakon poroda skocila sam prvi puta sama po speceraj malo se proluftati, pa tjedan dana kasnije na sat vremena skocila prijateljima u crkvu na vjencanje.
Cesto imam potrebu nekud skociti sama ili sa starijom kcerkom I tu zelju si udovoljim a mm cuva jednu ili obje nase ljubavi...
Elasticna marama je nezaobilazni detalj u kojem (najcesce ja) nosim malecnu I gdje jedino u danu spava dulje od 15 min. Idemo svugdje gdje pozelimo... Posjetili smo vecinu obitelji I prijatelja... Secemo, planinarimo, rijetko cak I svi zajedno kupujemo... Oba puta smo bili na sljemenu na utrci po sat I pol-dva i bilo je odlicno...
Ovi tjedni I mjeseci od poroda do danas ucinili su me presretnom I jakom...
Osjecam se doista da nema toga sto ne bih mogla a to je osobita dragocjenost u ovo doba nesigurnosti...
 |
|||
Odgovori s citatom
smedja prvotno napisa
