Drage moje,rodila sam tri puta i željela bi s vama da podijelim tu radost i sreču.Prva trudnoča mi je bila kad sam imala 19 godina.Nisam se plašila poroda ni brige za malo sunce usprkos mojoj nezrelosti.Trudnoća mi je prolazila bez problema,kad su stigli prvi trudovi,povukla sam se u sobu i sama sa sobom prodisavala i bila neopisivo sretna što ću upoznati svoju bebicu.MM me tjerao da krenemo,ipak smo mi 60km udaljeni od Zg.Meni je bilo ljepše u mojoj sobi,ali ipak što se mora,mora se.Na SD smo stigli oko 2 ujutro,godina je 1993,u memoriji mi je ostao zvuk stare pisaće mašine,baš nezainteresiranog osoblja.stavili su me u predrađaonu i tu sam prvi put osjetila svoju nemoć,bol,patnju svake žene.Mislila sam da ću im potrgati krevet kako sam se bijesno za njega hvatala,ali glas moj nisu čuli.Grizla sam rađe svoju ruku.Nije dugo potrajalo,babica je došla po mene i krenuli u box.Par tiskanja i samo sam čula njen govor:ej mali i ti bi nam pomogao oko pupka...rodila sam sina 3250/50 mog MA Babica mi je onako s visoka napomenula da nije bilo tako strašno kako su mi sigurno žene pričale,a ja sva sretna pogledoh na sat ej pa tek je 3,45,brzo ,kratko,ali u grlu mi je ostala knedla te bespomočnosti kad si u rukama primalje koja ni ne govori ,ne želi da ti se približi.....ali ipak ja sam sad mama.
Godina 1997,ohrabrena brzim porodom odlučismo se na drugu bebu,čak i termin poroda na sam ročkas od prvog pišulinca.Trudnoča sve 5,trudovi me probudili 4 dana prije termina,brzo sam skočila i najavila MM da krečemo,valjda sam mislila prije čemo stiči ,prije smo gotovi ,na SD smo pozvonili oko 5 ujutro,opet na njihovim licima pitanje :a zakaj ste sad pred kraj smjene dolazili Da ,tu sam pogriješila,pitam koliko sam otvorena(pisaću mašinu su valjda promijenili)vele 5 prstiju,super,mislim ja,stave me nek šetam,a ja ko da sam na utrci ,simo-tamo,natječem se s nekim kukcem na podu :/ ,al je vidio da nema šanse ,još ću da ga zgazim pa se sakrio nekud.Dolazi primalja ,veli mi da idemo,jupi,to je to,mene zapravo samo malo boli,od uzbuđenja zaboravih torbu ,a ona mi veli,kaj ste mislili da sam vam ja nosač ovdje!No dobro,nemojte da se odmah vrijeđate,mislim,evo idem ja po nju....Još sam uvijek dobro raspoložena dok ne čujem bol koju trpi žena u susjednom boxu,viče,moli,plače nek ju ubiju,porode ju,dijete ne zaplače odmah pa ga donose k meni i tu pod vodom zaplače....trudovi od straha stali,osorna sestra mi veli da pred kraj smjene još i mene mora da sredi,daje mi drip i buši vodenjak.Tu nastaje frka po mene,7 je sati i evo ti bolova,neprirodnih,jakih,doslovno sam mislila da će mi guzica da se raspolovi.čujem vani pjev ptičica,radnici nešto rade...molim očenaš ,ali ne stignem dalje od sveti se ime tvoje.Mislim si ,umrijet ću!Dolazi druga smjena,hvatam babicu za ruku tako jako da mi ona jadna obeča nek prodišem još 30 trudova i evo je samo da pojede pecivo!! Ej koje ohrabrenje,evo dobro,to prodišem eto ih cijela svita,praktikanti,specijalizanti,ko da sam izložbeni primjerak.Kad je beba izletjela van za njom toliko vode štrcnulo da su svi koji su gledali bili mokri,čak i zid,a ja evo živa sam ali zaklela sam se više nikada.bilo je 8,45 rodila sam drugog sina mog LU 3850/50.

2007.Prošlo je deset godina i u meni neprestano čežnja da budem još jednom mama.Porod zaboravih.Zatrudnjela sam i baš onako zrelo proživljavala trudnoču,ali sam i više bila uplašena ,brojala sam sve tjedne,čitala Vas...strepila.Opet sam na SD.Tu pripadnem jednoj divnoj ženi,brižnoj,suosječajnoj i nadasve profesionalnoj dr.Sirovec.Nemam riječi kojima da ju opišem.U 30 tj.rutinski uzv pokaže višak plodove vode,pravac GIN3,moje dr. nema,tu pripadnem dr.Habeku,vrsnom profesionalcu i nadasve čovjeku,koji opovrgne tezu o višku vode ali meni tlak luduje.....dolazi do 200/140,metildopa terapija ga malo primiri i ja sama sebe smirim.Na odjelu upoznam predivne sestre ,osim glavne ,predivne cimerice.Skupa proživljavamo svoje strepnje,patnje,strahove,hrabrimo jedna drugu,proživljavamo porode,prijevremene,izgubljene bebice,strašno životno iskustvo.U 38.tjednu dr.me pošalje na indukciju,što ja prihvačam.Bog tako želi i na sam dan evo moje dr. Sirovec na porodu,njen blagi glas me ohrabri.Daje mi drip oko pola 8 ,u 9 otvorena 6 prstiju,bez nekih bolova,u 11 osam prstiju.Tu ulazi u svu priču babica Marija,nakon što čuje da sam več na 8 ,digne palac u zrak,ko da ja vozim utrke formule 1. :D Daje mi da pijem vode,pusti me na wc,da šečem,dolazi po mene i veli mi da se naslonim na nju dok idem do boxa,želim uzeti torbu,ona meni Draga a zakaj sam ja tu!Koje promjene na bolje,daju mi takvu snagu.U 12,07 rodila se moja djevojčica LO 3450/47.Odmah kontakt koža na kožu,mazimo se ,babica mi dodaje mobitel nek uslikam i javim svojima,utopli me,u tom trenutku bila mi je ko druga majka,svim ženama bi poželjela takav odnos.Dok sam boravila na patologiji trudnoće,cijele sam dane slušala jauke žena u rađaoni(lijepo se sve čuje),plač bebica i često sam poželjela skoknuti gore ,dati im bar ruku da im olakšam da ih ohrabrim.Sada kada sam rodila htjela sam otvoriti prozore ,viknuti :ja sam uspjela,pobijedila sam!!!!!!!!! Nek me čuje cijeli Zg i okolica.Bila sam sretna jer sam doživljela pravi porod ,dobru primalju,doktoricu anđela i bila sam tad najjača na cijelom svijetu.Oprostite na duljini priče ipak je to 3u1.