Moja tri poroda

[malulo]

Drage moje,rodila sam tri puta i željela bi s vama da podijelim tu radost i sreču.Prva trudnoča mi je bila kad sam imala 19 godina.Nisam se plašila poroda ni brige za malo sunce usprkos mojoj nezrelosti.Trudnoća mi je prolazila bez problema,kad su stigli prvi trudovi,povukla sam se u sobu i sama sa sobom prodisavala i bila neopisivo sretna što ću upoznati svoju bebicu.MM me tjerao da krenemo,ipak smo mi 60km udaljeni od Zg.Meni je bilo ljepše u mojoj sobi,ali ipak što se mora,mora se.Na SD smo stigli oko 2 ujutro,godina je 1993,u memoriji mi je ostao zvuk stare pisaće mašine,baš nezainteresiranog osoblja.stavili su me u predrađaonu i tu sam prvi put osjetila svoju nemoć,bol,patnju svake žene.Mislila sam da ću im potrgati krevet kako sam se bijesno za njega hvatala,ali glas moj nisu čuli.Grizla sam rađe svoju ruku.Nije dugo potrajalo,babica je došla po mene i krenuli u box.Par tiskanja i samo sam čula njen govor:ej mali i ti bi nam pomogao oko pupka...rodila sam sina 3250/50 mog MA Babica mi je onako s visoka napomenula da nije bilo tako strašno kako su mi sigurno žene pričale,a ja sva sretna pogledoh na sat ej pa tek je 3,45,brzo ,kratko,ali u grlu mi je ostala knedla te bespomočnosti kad si u rukama primalje koja ni ne govori ,ne želi da ti se približi.....ali ipak ja sam sad mama.
Godina 1997,ohrabrena brzim porodom odlučismo se na drugu bebu,čak i termin poroda na sam ročkas od prvog pišulinca.Trudnoča sve 5,trudovi me probudili 4 dana prije termina,brzo sam skočila i najavila MM da krečemo,valjda sam mislila prije čemo stiči ,prije smo gotovi ,na SD smo pozvonili oko 5 ujutro,opet na njihovim licima pitanje :a zakaj ste sad pred kraj smjene dolazili Da ,tu sam pogriješila,pitam koliko sam otvorena(pisaću mašinu su valjda promijenili)vele 5 prstiju,super,mislim ja,stave me nek šetam,a ja ko da sam na utrci ,simo-tamo,natječem se s nekim kukcem na podu :/ ,al je vidio da nema šanse ,još ću da ga zgazim pa se sakrio nekud.Dolazi primalja ,veli mi da idemo,jupi,to je to,mene zapravo samo malo boli,od uzbuđenja zaboravih torbu ,a ona mi veli,kaj ste mislili da sam vam ja nosač ovdje!No dobro,nemojte da se odmah vrijeđate,mislim,evo idem ja po nju....Još sam uvijek dobro raspoložena dok ne čujem bol koju trpi žena u susjednom boxu,viče,moli,plače nek ju ubiju,porode ju,dijete ne zaplače odmah pa ga donose k meni i tu pod vodom zaplače....trudovi od straha stali,osorna sestra mi veli da pred kraj smjene još i mene mora da sredi,daje mi drip i buši vodenjak.Tu nastaje frka po mene,7 je sati i evo ti bolova,neprirodnih,jakih,doslovno sam mislila da će mi guzica da se raspolovi.čujem vani pjev ptičica,radnici nešto rade...molim očenaš ,ali ne stignem dalje od sveti se ime tvoje.Mislim si ,umrijet ću!Dolazi druga smjena,hvatam babicu za ruku tako jako da mi ona jadna obeča nek prodišem još 30 trudova i evo je samo da pojede pecivo!! Ej koje ohrabrenje,evo dobro,to prodišem eto ih cijela svita,praktikanti,specijalizanti,ko da sam izložbeni primjerak.Kad je beba izletjela van za njom toliko vode štrcnulo da su svi koji su gledali bili mokri,čak i zid,a ja evo živa sam ali zaklela sam se više nikada.bilo je 8,45 rodila sam drugog sina mog LU 3850/50.

2007.Prošlo je deset godina i u meni neprestano čežnja da budem još jednom mama.Porod zaboravih.Zatrudnjela sam i baš onako zrelo proživljavala trudnoču,ali sam i više bila uplašena ,brojala sam sve tjedne,čitala Vas...strepila.Opet sam na SD.Tu pripadnem jednoj divnoj ženi,brižnoj,suosječajnoj i nadasve profesionalnoj dr.Sirovec.Nemam riječi kojima da ju opišem.U 30 tj.rutinski uzv pokaže višak plodove vode,pravac GIN3,moje dr. nema,tu pripadnem dr.Habeku,vrsnom profesionalcu i nadasve čovjeku,koji opovrgne tezu o višku vode ali meni tlak luduje.....dolazi do 200/140,metildopa terapija ga malo primiri i ja sama sebe smirim.Na odjelu upoznam predivne sestre ,osim glavne ,predivne cimerice.Skupa proživljavamo svoje strepnje,patnje,strahove,hrabrimo jedna drugu,proživljavamo porode,prijevremene,izgubljene bebice,strašno životno iskustvo.U 38.tjednu dr.me pošalje na indukciju,što ja prihvačam.Bog tako želi i na sam dan evo moje dr. Sirovec na porodu,njen blagi glas me ohrabri.Daje mi drip oko pola 8 ,u 9 otvorena 6 prstiju,bez nekih bolova,u 11 osam prstiju.Tu ulazi u svu priču babica Marija,nakon što čuje da sam več na 8 ,digne palac u zrak,ko da ja vozim utrke formule 1. :D Daje mi da pijem vode,pusti me na wc,da šečem,dolazi po mene i veli mi da se naslonim na nju dok idem do boxa,želim uzeti torbu,ona meni Draga a zakaj sam ja tu!Koje promjene na bolje,daju mi takvu snagu.U 12,07 rodila se moja djevojčica LO 3450/47.Odmah kontakt koža na kožu,mazimo se ,babica mi dodaje mobitel nek uslikam i javim svojima,utopli me,u tom trenutku bila mi je ko druga majka,svim ženama bi poželjela takav odnos.Dok sam boravila na patologiji trudnoće,cijele sam dane slušala jauke žena u rađaoni(lijepo se sve čuje),plač bebica i često sam poželjela skoknuti gore ,dati im bar ruku da im olakšam da ih ohrabrim.Sada kada sam rodila htjela sam otvoriti prozore ,viknuti :ja sam uspjela,pobijedila sam!!!!!!!!! Nek me čuje cijeli Zg i okolica.Bila sam sretna jer sam doživljela pravi porod ,dobru primalju,doktoricu anđela i bila sam tad najjača na cijelom svijetu.Oprostite na duljini priče ipak je to 3u1.

[ninanuna]

Kakva priča!Iskrene čestitike!!!

[malulo]

Hvala draga,porod je nešto što se ne može ispričati na papiru,previše je sječanja koja ostaju duboko u nama,koliko toliko sam htjela da vam približim svoje osječaje!

[niky88]

predivna priča.čestitam na 3 ..

sva sam se naježila na završetak priče....Čestitam od :D

[Smajlić]

Jako lijepo...čestitam!!!!!

[malulo]

Još sam zaboravila napisati da sam svaku od 58 noći ležanja na odjelu Gin 3 razmišljala o ženama koje su rodile i znate da se na SD dijeli onaj dnevni boravak sa kiper foteljama,tamo bi se znala sjesti s cimericama kojima je stanje dozvoljavalo i ljubomorno smo škicale cure koje su rodile ili koje idu doma. 8) Špijunirale bi ih ,na njihovim licima bila je izmješana sreča,bol,olakšanje,svakakve emocije.U vrijeme posjeta škicale bi bebe i sanjale kako će nama dolaziti da nas vide.Tad smo si obečale kad rodimo da ćemo ponosno,ko manekenke(od joooooj kila)prošetati tim hodnikom nek nas vide,onako go patke gegajući,ali ponosne .Drugi dan nakon poroda ,nisam mogla da ne odolim,odšetala sam od svoje sobe pa do sobe sestara na gin 3 uz smijeh svih prisutnih koji su za to znali.Još moram da napomenem one vozače koji nas voze iz rađaone do babinjača.Jadnik mene je vozio samo jedan,baš se uspuhao,pa mi veli,joj kak danas nemam kondicije,a ja si mislim ,pa reci čovječe treba ovu planinu da tegliš,još mu velim ,joj striček nemam sitnog da vam dam za vožnju,pa prasnemo u smijeh.Dovezao me za vrijeme posjeta ,hodnik pun ljudi.meni se ona zelena krpa među nogama digla.tako da je plahta bila dignuta ko da mi se digo ..... ,a on veli joj gospođo budem ja to popravio,da ne bi ljudi mislili nešto krivo..opet smijeh,al kotačići kolica zahvate plahtu i ja skoro ostadoh gola pred svim onim ljudima koji su me gledali,velim mu vozi miško ,hebeš plahtu i krpu i sve....bogme kad me dofurao graške znoja mu tekle,a sestre prasnule u smijeh kad vidle kako mi plahta strši među nogama,naravno ja nemam srama i odmah im velim ,je gospođe vidite koji komad.....

[niky88]

malulo popišala sam se od smjeha ali doslovce popišala,čitajuči zadnji tvoj post......
mm me gleda zakaj se sada nakon tuširanja opet presvalčim,niš mu nije bilo jasno dok mu nisam pročitala......

[jerry]

krasno!
divna prica, a ono lose ionako izbrises ili pospremis u neku duboku ladicu cim stisnes svoje zlato k sebi!
bravo!!!

[malulo]

Da ,kada se onaj mali smiješni ,smežurani.ali najljepši anđeo stiste uz tebe,zaboravi se sve ružno.Bila sam sva tri puta rezana,na zadnjem i popucala,93.godine,bilo je vrijeme rata,nestašica lijekova,osječala sam svaki ubod dok su me šivali,nakon drugog poroda ,kad sam stigla kući,umjesto da se malo čuvam ,od sreče sam išla peći prvom sinu tortu za ročkas,pa su mi šavovi popucali,vratila se natrag u bolnicu,bol je bila takva ,zamisli da hodaš ,a u gačicama ti igle....ali evo sve se zaboravi.Porod je nešto najljepše što se ženi dogodi,voljeti znači svoju sreču spojiti sa srečom drugog i dogodi se to malo čudo.....ali bit ove priče je da sam se iznenadila da ipak,ali ipak se u našim bolnicama stvari pomiću nabolje....Znam da ima žena koje će to opovrgnuti,ali situacija iz 93,kod mog prvog poroda i 2007 kod trečeg je toliko bila različita,pa je to moje mišljenje.Ja sam inače osoba koja će svima sve reći ili zasuti u lice ,ali kad sam došla roditi,željela sam da kao prvo moje dijete bude zbrinuto,da se ja osječam ne kao pacijent,bolesnik,već ŽENA koja donosi na svijet još jedan život,ne trebam nešto posebno,extra,već toplu ljudsku dušu kraj sebe,da me uputi,da me podrži,da se osječam sigurno.Jer ne rađa se svaki dan.Da tako sam zamišljala svoje porode,da bi mi treći bio ipak ono što sam priželjkivala,a da nisam ni jednom riječju to im napomenula.Ima trenutaka u fazi poroda kad misliš da više ne možeš,ali mala gesta,riječ,mogu učiniti čuda i dati ti toliku snagu da bi u tom trenutku i osvojio Mont Everest.Što se tiće boli,da porod boli,boli...Netko na malu bol reagira kao na veliku,ili obrnuto,ali samo podrška od osoblja i razgovor s ženom mogu utjecati na psihu....Nadam se da će ovo pročitati i netko od primalja,doktora...Jedna riječ je tako malen pojam,ali u trenutku poroda,ima neizmjernu težinu.Ako je upučena da ohrabri,osnaži,ona će se ustostručiti,ali ako je upučena s namjerom da povrijedi ,znajte da povrijedi,i to jako.........a nitko ne voli biti povrijeđen u trenutku kada život dolazi na svijet...to je vrijeme kada će maleni anđeo konačno upoznati naš surov svijet,dočekajte ga s ljubavlju ipak ste vi uz majku ili oca prvi koje će upoznati.

[malulo]

Ne treba puno za sreću,a tako malo je previše za tugu.....