01.07. moj prvi ctg u bolnici...uredan.
nakon toga slijedi pregled, dr mi obznanjuje da bi se naše zlato moglo roditi svaki tren...mooolim,pa još nije vrijeme,a ja još ni torbu nisam spremila.ne vjerujem,moje zlato zna da je još rano,pa tek smo 37+2.sljedeći dan ja se još izvela sa MM u šoping,na kavicu itd.ne vjerujući da će naše zlato tako skoro.no tu večer ja se odlučim spakirati stvari za bolnicu,obaviti depilejšen,oprati kosu...i ko da sam imala neki feeling 03.07. u 3h i 40min i sna me prenulo nešto mokro tamo dolje...o bože ili sam se upiškilaili ću roditi?!probudih ja lagano MM i krenem prema WC-U i samo što sam sjela na školjku blihhh-polila me voda.u 4.30h već sam spojena na ctg,anaziru se lagani trudovi na 15min,u 6i 10otvorena sam 8cm i trudovi luđački,tlak divlja,a ja se u svakom trudu gušim zbog tlaka...hitno me odveli na CR,do oper.sale ja sam mislila da ću se ugušiti,no srećom dočekala me super ekipa u op.sali,pomogli mi da se opustim(predivni ljudi) primila spinalnu i u 8h i 50min na svijet je došlo moje tako dugo očekivano zlato...osjećaje riječima nemogu opisat kad sam ugledala svoje dijete i primila ga u naručje...nešto naljepše što mi se moglo dogoditi...MM je inače osoba koja osjećaje drži u sebi,ali po riječima moje mame.on je plakao ko kišna godina kad su mu donjeli njegovu kćerkicu da je primi u naručje.oboje smo se istog trenutka zaljubili u taj maleni smotuljak,i sada uživamo svo troje u miru doma svog,i mazimo se i pazimo...