Moja priča počinje prije nepunih godinu dana kada sam puna entuzijazma krenula na lječenje u jednu od hrvatskih klinika za lječenje neplodnosti. Neću vas lagati, u isto sam vrijeme zakazala konzultacije u Mb vjerujući u dubini duše kako mi nikada neće ni trebati. Sve je izgledalo obečavajuće! Postupci su se nizali i kroz nekoliko mjececi iza sebe sam imala 5 neuspjelih postupaka IUI.

Uskoro na snagu stupa novi zakon, a paralelno s njim laparoskoskom operacijom potvđuje mi se dijagnoza – endometriosis ovarii, uz suprugovu OAS dijagnosticiranu u samom početku. Ujedno dobivam mišljenje stručnjaka za MO kako su nam šanse sada uvelike smanjene i kako u obzir dolazi samo IVF i to dugi protokol sa supresijom i stimulacijom uz naglasak da će biti potrebna jača stimulacija. Spremna na svoj prvi IVF odlazim na konačni dogovor oko nabavke lijekova i nekim čudom doktor mjenja mišljenje i govori kako "moramo" u stimulaciju klomifenom. Doktor ne obrazlaže razloge, ali ja ih slutim. Sredstava nema. Individualnog pristupa nema. Moja dijagnoza pada u drugi plan. Moje tijelo neće biti stimulirano lijekovima po preporuci stručnjaka, već onima koji preostaju zbog smanjenog budžeta. U tom trenutku svjesno odustajem od postupka koji je osuđen na propast i odlazim u Mb unatoč velikoj želji da svoj prvi IVF napravim u Hrvatskoj. Odlazim svjesno! Odlazim jer ne želim biti drvena marioneta koju pokreću oni s vrha, odlazim jer ne želim više biti dio protokola osuđenog na suze! Odlazim jer ne smatram da mi je potrebno psihološko savjetovanje (ponekad i je, ali ne na način koji ste vi zamislili). Odlazim jer shvačam besmisao pravnog savjetovanja koje provodi posoba koja nije upoznata sa zakonom, osoba koja je plačena da savjetuje, a ne da nas pita da li nam nešto nije jasno. Naravno da nam je sve jasno! I evo potvrde! Jeste li tako to zamišljali ministre? Je li I to jedan od vidova štednje? Jer upravo je tako proteklo naše pravno savjetovanje. Mnogo je još razloga zbog koji odlazim, ali ne bi sada više o njima…

Sada bi se malo osvrnula na vas ali već u početku nailazim na problem jer ne znam kako da vas naslovim, da li sa dragi ili poštovani ministre, no priznajem da se između te dvije laži teško odlučiti za ijednu jer niti ste mi dragi, niti vas poštujem pa ću jednostavno krenuti bez uvodne riječi, bez suludih laži.

Dobar odgoj nalaže mi da budem poštena, skromna, vjerna istini. Dobar odgoj nalaže mi da živim bez laži. Dobar odgoj nalaže mi i da se borim za vlastita prava. Ali to je moj odgoj, to je ono čime se ja dičim i zbog čega mogu imati smješak na licu kad god se obratim sugovorniku (smješak poput vašeg, ali bez krinke, bez srama). Sram vas bilo, ministre! Sram vas bilo zbog svake nove laži, zbog svake netočne informacije koju odašiljete u javnost, sram vas bilo jer niste čovjek, jer hodate lijepom našom prkoseći se narodu koji vas hrani. Sram vas bilo za svu tugu proizašlu iz vašeg besmisla, za svaku ulogu koju ste odigrali u ovom teatru apsurda. Sram vas bilo zbog svake nepravde koju nanosite svijetu samo zato što postojite, samo zato što jeste. Sram vas bilo što ste stotinama parova koje “boluju” od neplodnosti zabranili da se liječe, što ste ih nagnali da svoju radost potraže u tuđini koja igrom sudbine postaje tako “sveta”. Sram vas bilo, ministre!

Eto, htjedoh još samo reči kako ovo nije još jedno pismo podrške vama i dužnosti koju obnašate, niti je pismo podrške suludim zakonima kojima prkosite i nazadujete do boli. Ovo je pismo moja sloboda, sloboda koju živim usprkos vama, sloboda pisana jedinstvenim rukopisom I stilom poznatom samo meni. Ne usudite se reči da rukopis nije moj!