Nisam to htjela pisati na početku da ne ispadne da se hvalim, ali, da, uvijek ga malo bacim i provrtim... tako se uvjerim da sam prava kuharica
Pekač vše ne koristim, nekad sam radila u njemu i bilo je dobro, ali ovo mi je nekako gušt, antistres terapija, a i sjetim se Ane Ugarković kako govori da tijesto (istina, za kruh) uvijek treba bar malo proći i rukama, da mu predaš energiju. Baš mi je to nekako leglo. Uvijek ga bacam, mlatim s njim, osjetim kako se mijenja pri tome. Iako, ja ne bih, kao Beti, rekla da nije komplicirano, traži mi dosta vremena, nisam brza i uvijek radim planirano, a ne kao nešto na brzinu... ali definitivno se isplati uložiti trud, okus je neusporediv.