MOJ PRVI (i nadam se posljednji) IVF


Nakon gotovo godinu dana iščekivanja, planiranja, informiranja, dijagnosticiranja, konačno je stigao i taj dan, dan kada sam u inboxu pronašla poruku sestre J. sa naslovom “Protokol za IVF za april / 2010”. Spontani vrisak, lice ozareno srećom, suza koja samo što ne krene…Sječam se svake svoje emocije, svake pozitivne misli koja me obuzela u tom trenu…Krečem, konačno krečem, korak po korak, polako i sigurno prema dugo željenom cilju, cilju za kojeg već predugo živim.

01.02.2010. krečem s kontracepcijom “LOGEST”. Ne osječam nikakve nuspojave. Sve je super i s nestrpljenjem isčekujem svoju prvu injekciju. Hoće li boljeti? Hoću li biti dovoljno hrabra? Hoću li uspjeti uskladiti vrijeme apliciranja sa svojim I suprugovim poslom? Kao I uvijek opet nailazim na bezbroj pitanja i lagano se počinjem zamarati glupostima, ali srećom sve je to prolazno.

Noć na 15.03.2010. vrpoljim se po krevetu, ne mogu spavati od uzbuđenja, bojim se da se ne probudim, da ne čujem budilicu, pa virkam cjelo vrijeme na sat. Ustajem, ne pijem ni kavu, jurim u grad…Tamo me čeka medicinska sestra koja će me poučiti kako da si samostalno dajem inekcije…Ništa strašno! Ništa ne boli, ne peče, kao jedini dokaz pojavljuje se samo mali mjehurić I crvenilo na mjestu uboda koje uskoro nestaje, spontano se povlači. Sa decapeptylom nastavljam do kraja, do štoperice!

Dani polako odmiću, jedan za drugim. Na moje iznenađenje čak i prebrzo i evo me u Mariboru, na kontrolnom ultrazvuku. Toga sam se dana bojala, od tog sam pregleda zazirala. Što ako je opet tu? Što ako opet imam cistu, ako opet moram na operaciju? Molim Boga za malo hrabrosti i sjedam za ginekološki stol. Doktor okreće ekran prema meni, ali ja ne mogu gledati…Zurim u strop, razmišljam u sebi i molim svemir da ne kaže nešto što nisam spremna čuti. I nije rekao! Sve je ok! Doktor spominje samo antralne folikle, maternicu, ali mene više ništa ne zanima jer znam da sutra krečem sa stimulacijom. Odlučila sam se za gonale, kupila ih 25. Doktor predlaže da krenemo sa manjom dozom da ne dođe do hiperstimulacije. Iskreno, drago mi je da razmišlja na taj način, kao da mi čita misli, kao da zna da se i ja bojim posljedica…Vidimo se za sedam dana i želim vam svu sreću! Dr. V. je tako pozitivan! Njega bi trebalo zaposliti kao svojevrsnog psihologa. Svaka njegova riječ djeluje okrepljujuće za dušu. Odlazimo kući sretni, ispunjeni snovima, nadom, željom da se što prije vratimo…

Za devet dana vračamo se u taj grad koji pruža spokoj. Uzbuđena sam kao i na dan kada je stigao protokol. Očekujem puno i ne mogu se oteti tom dojmu. Jednostavno sam sretna i znam da će me moje tijelo sada nagraditi lijepim rezultatom. Na kraju svega, toliko mi duguje! Sjedam za stol, sada je to neki drugi stol, gledam u ekran, ali ne razumijem ništa. Doktorica šuti, gleda lijevo, pa desno, pa opet lijevo, desno…Ja naslučujem da nešto ne štima. Hvata me grč, jeza, strah. Prvo što doktorica govori je endometriom. Zar opet? Zar već? Susprežem suze, ne zatvaram oči jer znam da ču im tada dati priliku da krenu, a moram čuti ostalo, moram se strpiti još malo. Sada čujem brojke 8,8,9,12,13. I to je to, nakon svega, to je sve što mi tijelo pruža. Napuštam sobu osvješćena grubom realnošću, ali gajim neku nadu da ih je možda još, da su izbrojali samo ove najveće. U posljepodnevnim satima pišem mail sestri J. i njene me rječi smiruju. Kao da su poslane od Boga.

Idući dan provodimo u Grazu. Želim se maknuti od svega, priuštiti si malo zaborava, skrenuti misli u pozitivnom smjeru, skratiti vrijeme do idućeg ultrazvuka. Na trenutke i zaboravljam na sve, ali samo na trenutke. Svijest me ne napušta, znam da povratka nema…

Na drugi ultrazvuk ipak dolazim malo mirnijia, zapravo već pomirena s činjenicom da imamo 5 folikula i da će se barem u jednom od njih skrivati „zlatno jaje“. Opet ulazim u istu sobu, ovaj put sprema čuti što doktorica govori, spremna pitati što me zanima, ali nespremna za novi šok. Još mi u ušima zvone rječi doktorice: “Imate samo jedan folikul!“ Pa kako? Zašto? Bilo ih je više? Ponovo gleda, traži i pronalazi još jednoga. Večeras štoperica, Za dva dana punkcija. Ni rječi više, ni ona, ni ja! Nesigurnim korakom izlazim iz sobe, ponovo susprežem suze i spuštam pogled. Ne želim si dopustiti da svi ti parovi puni nade pročitaju moju bol. Odlazim kod sestre M. po štopericu. Zanima me gdje su nestali moji folikuli i ona mi objašnjava kako ih je zabilježeno 4, ali su 2 premala za punkciju, nisu narasla. Uskoro dolazi i sestra J. opet sa rječima utjehe. Smiruje me na tren, ali ipak, ne mogu dočekati trenutak u kojem ću odmaknut od bolnice i ispustiti potoke suza koje samo što nisu navrle…Ostatak dana protekao je u spavanju, plakanju, pa još malo spavanja, još malo plakanja. O noći da i ne govorim, kao da je gašenje svijetla otvorilo vrata novim, nepoznatim strahovima i milijunima pitanja na koje nemam odgovor. Nema ga nitko! Hoće li u mojim folikulima uopče pronači jajne stanice? S tim pitanjem živim još dva dana.

Stiže i dan punkcije, u sobi nas je petoro, svako u svojim mislima. Ja sam zatvorena više od drugih. U tišini sebe sukobljavam se sa strahom i ne pitam ništa, samo šutim. Da li mi je uopče potrebna anestezija? Vjerovatno nije, ali ne želim si više patnje, ne u ovom postupku. Možda u nekom drugom! S tom mišlju sam zaspala! Probudila se s nekom drugom…Ležim na krevetu, osluškujem korake u hodniku, strah me, Bože, kako me strah! Konačno dolazi sestra M. i donosi „presudu“. Svi su sretni! Sretna sam i ja! Dobili smo 2 jajne stanice i sada smo mali korak bliže mada je grč i dalje prisutan i sada neke nove misli opsjedaju um? Hoće li se oploditi, hoće li se djeliti, ima li smisla ostajati u Mariboru? Ima li smisla očekivati „čudo“?

Nakon razgovora sa MM odlučujemo da ostajemo do idućeg dana. Sestra nam je dala broj od laboratorija i rekla da nazovemo u 13:00 h. Dvadeset i pet sati djeli nas od tog poziva. Pomalo umorna od svih tih isčekivanja obečajem sebi da više neću patiti, uvjeravam sebe da nisam kriva! Telefon zvoni, zvoni cjelu vječnost (u mojoj glavi). Gledam supruga, ali ne govori ništa, samo ispušta jednu suzu, suzu radosnicu, suzu spasa. Sada si možemo priuštiti shopping, nešto što će nas razvesiliti, zaokupiti malo misli do sutra, do novog poziva…

Sutradan, novi poziv, isto vrijeme, isto mjesto, isti glas i još malo suza radosnica. Sve je u najboljem redu i sada već s nestrpljenjem iščekujem transfer, jer sada sam sigurna da će do njega doći. To je sve što sam htjela! To je prilika nakon koje više neću osječati ovaj pritisak, jer znam da sve što je dalje nije u mojoj moći…

Treći dan od punkcije dolazimo na razgovor s doktorom V. i on nam predlaže da vratimo oba dvije mrvice. Potvrdila sam njegovo mišljenje i rekla kako nakon svega nikakva druga opcija i ne bi dolazila u obzir. Potpisujemo nešto (ni sama ne znam što) i doktor objašnjava kako je to izjava kojom se bolnica ograđuje da ih ne tužimo kada dobimo dvojke. Kad bi mu se samo rječi pozlatile! Odlazimo u pozitivnom duhu, nestrpljivi, željni naših mrvica…Na transfer se vračamo poslijepodne. Dežuran je doktor R. koji nam vraća mrve tamo gdje im je mjesto i gdje im želim svim srcem da ostanu. U bolnici odmaramo još dva sata, mada kažu, nije potrebno! Idućeg dana krećemo kući, a najrađe bi ostali barem još nekoliko dana. Nažalost MM mora na posao! Sada, nakon transfera, ulazimo u posljednju fazu, fazu koja je mnogima najteža, ali ne i meni. Ja sam mirna, skromna. Zbog prevelikih očekivanja naučila sam više cjeniti ovo malo do čega sam stigla trnovitim putem i beskrajno sam zahvalna što sam stigla do točke transfera. Svjesna sam da je moglo završti i drukčije, ali nije, ne nije!

Konačno sam stigla kući, prepuna dojmova o jednoj klinici nakon koje se teško vratiti u bilo koju drugu, zatečena iskrenom ljubaznošću sestara, doktora, osoblja, ali pomalo umorna od svega, na rubu živaca, bez hrabrosti da odgovaram na pitanja svima koji zovu, koji pitaju, koji očekuju...Najrađe bi se rješila mobitela, pobjegla na pusti otok i zaboravila na sve što tišti, ali ne mogu, ljudi očekuju odgovore, traže obješnjenja za neodgovorene pozive. Neki su zabrinuti, neki drugi samo radoznali, neki zovu reda radi...(ne ulazim u razloge). A ja, ja sam samo umorna, iscrpljena od misli koje su me obuzimale, iscrpljena od straha koji me pratio u korak i nije me napuštao...Znam, zvučim patetično, a to ne želim biti, ne sada, ne dok postoji i najmanja mogučnost da ostvarim san! I zato dišem, dišem punim plučima! Mirna sam, ali ne mirujem previše, želim osječati da živim, unatoč i usprkos ishodu…