pozdrav cure, nisam se neko vrijem javljala. mm je imao 14.6.pretrage. cure moje, tad sam se i nasmijala i naplakala. prvo je bio na razg kod onog doktora, ne znam prezime, koj mu je rekao da se vide za 4 mjeseca, ako prestane pušiti do tada, ako ne još 4, katastrofa, više čovjek ne smije pušiti???
zatim je išao obaviti...hmmm...eeehhh, nakon 5 min on izlazi van iz one male prostorijice gdje bi to trebao uraditi, ne. uhhh...lakne mi, gotov je, hvala bogu, ali ne. on drži posudicu, nije mogao..mala prostorija, njemu vruče, dečki vani čekaju na red, njemu se piški a nema pisoara, neće se dečko ni probudit, kaže on sestri ja ću to obaviti negdje drugdje trebam ženinu pomoč. ništ, ajmo pomoči. uđemo u wc, uđemo u štih, kad neki dedo pokuca na vrata i viće:''pa kaj ti radiš pola sata unutra, jesi normalan??''. MM izvan sebe, dečko opet usnuo u san. ja se smijem ko luda, on isto a vidim da mu je dosta svega. do 11 treba predati uzorak, pola 11, on ne može. čim krenemo on se sjeti da mu je doktor dirao okolo, i gotovo, ništa. ja već luda, suze samo da ne krenu, đabe smo dolazili, a nismo baš blizu.
već sam se pomirila sa time...ništ, ajmo na kavu... kaže on, idem ja probat još jednom, hmmm... ja stojim ispred wc-a i pričam da je nekome u wc-u loše neka nađu drugi wc...i čujem on izlazi, od tuge nisam znala kud bi sa sobom, i ugledah bijelo u posudici...aaaaaaaaa, trči on na odjel, 5 do 11, sama je sestra ostala, hvala Bogu uspjeli smo. ja se raaaaspričala.... al vjerujte, morala sam ovo podjelit sa vama. jel oni ne mogu njima bar pružit bolju prostoriju za ''rad''? jadni naši muževi