Postoje ljudi koji vam se nekako zavuku "u dušu" čim ih upoznate. U biti, u Blekonjinom slučaju, i prije nego što ih upoznate. To ne mogu objasniti, to se jednostavno osjeti. Kad se iskreno raduješ nećijoj sreći kao da je tvoja... možda i više nego da je tvoja.... Valjda smo mi svi ovdje povezani nekim čudnim nitima zajedničke boli, ali isto tako i zajedničke sreće kad se neka "izvuće" iz ove ružne neplodnosti i prijeđe u onaj sretniji svijet "trbušastih". Kao nekakav lotto - nikad ne znaš kad će te izvući, i kad će baš na tebe past ona čarobna sretna kuglica... A nekoga mora izvući...
Blekonja je u samo godinu dana učinila jako puno. Od same pomisli da "baš ona nikada neće biti te sreće" pa do silnog truda da ipak dođe barem do postupka, danas je ona kuglica sreće ipak pala na nju, i dokazala nam da se isplati truditi, i gurati naprijed, pa makar "dek po dek"...
I zato joj skidam kapu na trudu, i volji, i upornosti, i nek je sretno do samog kraja... a onda još tisuću puta sretnije...
Jer ovakve priče zaista bude nadu da se može čak i onda kada mislimo da je sve, ali baš sve protiv nas.