 |
|||
Zadovoljne mame?
Ima li ovdje još nekog tko je zadovoljan s tim što i dalje doji veće dijete (moje će uskoro u kategoriju 4+)?
Nekako su u zadnje vrijeme na topicima ovdje prevladale frustracije, želja za prestankom i slično pa me baš zanima jesam li ja rijetka biljka koja i dalje uživa u dojenju i ne priželjkuje kraj ili nas ima još.
Ako vas ima, kakve su vaša razmišljanja o dojenju sad, nakon par godinica?
Ti si moj idol Vedrana!:D
Tu i tam mi dojenje bude malo napornije, npr. kad je bolestan i sl. pa noću stalno puza po meni, a k tomu ima i prohtjeve - da ja ležim na leđima, a on cica tak da leži poprijeko na meni i kad se hoću premjestiti jer mi već bude neudobno onda se buni tak da jako viče pa me to onak bunovnu još više strese pogotovo ak je to x-ti put te noći, a onda probudi i MMa i on gunđa, pa se raživciram da kog vraga on ima gunđati ako mali budi mene pa smo svi frustrirani :/ ... onda kad cica mora mi i frkati kosu pa me povremeno grdno začupa tak da mi niti to nije milo noću dok se još niti ne probudim....
S druge strane, uopće mi nije bed što još uvijek dojim (mada se neki ljudi iz bliže okoline trude uvaljati mi bed) jer vidim da je on zbog toga presretan, sav se ozari kad dobije svoju 'cicicu', zato što mi ga je tako najlakše uspavati i zato što mislim da je to dobro za njegovo zdravlje. Nije da sad ne priželjkujem kraj (pogtovo nakon napornih noći), ali želim da do njega dođe kad Tanu to bude odgovaralo.
Moje dijete je daleko od kategorije ovako velikih sisavaca, ali ja sam skroz zadovoljna mama kojoj dojenje do sad još nijednom nije bilo naporno, osim savladavanja početnih teškoća tijekom prvih par mjeseci. Čak ni sad u trudnoći nemam nikakvih većih problema. :D
Mogu sve ovo potpisati, uz par dodataka.Originally Posted by MalaSirena
Tu i tam mi dojenje bude malo napornije, npr. kad je bolestan i sl. pa noću stalno puza po meni, a k tomu ima i prohtjeve - da ja ležim na leđima, a on cica tak da leži poprijeko na meni i kad se hoću premjestiti jer mi već bude neudobno onda se buni tak da jako viče pa me to onak bunovnu još više strese pogotovo ak je to x-ti put te noći, a onda probudi i MMa i on gunđa, pa se raživciram da kog vraga on ima gunđati ako mali budi mene pa smo svi frustrirani :/ ... onda kad cica mora mi i frkati kosu pa me povremeno grdno začupa tak da mi niti to nije milo noću dok se još niti ne probudim....
S druge strane, uopće mi nije bed što još uvijek dojim (mada se neki ljudi iz bliže okoline trude uvaljati mi bed) jer vidim da je on zbog toga presretan, sav se ozari kad dobije svoju 'cicicu'
Naime, po meni gazi 20kg djetetine, pa dobijem nogom u bubrege, pleksus, u trbuh, po jajnicima, šakom u nos, glavom u zube (još k tome imam i fiksni aparatić pa stradaju i obrazi i usne iznutra).
Kad se naslone na mene svom težinom prekinu dotok krvi, obično u rukama pa mi utrnu, a ne mogu se pomaknuti jer bi se oni probudili ili pobunili.
Do sada ih MM niti jednom nije uspavao, a ni umirio.
Dečki imaju tek 16 mjeseci, a dobivam prijekorne poglede iz bliže okoline, glede dojenja "još uvijek?!".
Ne bih htjela ispasti mučenik, jer to doista nisam, ali da je naporno, to jest. Pogotovo kad su bolesni ili nervozni pa non-stop vise na meni (čitaj: na cici).
Drugi faktor koji mi otežava dojenje je činjenica da ako jedan cica, odmah mu se pridružuje i drugi. Tako da nema šanse da jednu odmaram, dok je druga u "prometu".
I treći faktor je česti soor koji me dovodi do ludila, a nikako ga se riješiti.
Vedrana, znam da si pitala ima li koja zadovoljna mama, a ja tu istresam frustracije, ali kao što sam već rekla, potpisujem MaluSirenu i ne prekidam jer oni na to još nisu spremni, a vidjeti mala sretna lišca kad dobiju "titu", je priceless.
mene s vremena na vrijeme uhvati malodušnost - kad zara noćima ne ispušta cicu iz usta.
međutim, to su samo neki kratki periodi - općenito sam vrlo zadovoljna, sretna i ponosna što je još uvijek sisavica i ne pada mi na pamet odvikavati je od toga.
htjela bih riješiti ta povremena dugonoćna cicanja, ali NIKAKO je ne bih htjela odviknuti od cice (ako to sama ne želi, a još uvijek ne želi)
I ja Frana isto tako e želim odviknuti dok on sam to ne bude želio. Priznajem da još uvijek uživam, pogotovo kad ga vidim kako se prvo nosićem mazi sa sikom a potom prione na sisanje. No, često mi je jako naporno, pogotovo po oći jer se zna desiti da ima takvih da cica cijelu noć. Sutradan budem više nego slomljena. I još jedna situacija nam je koma: kad sjednem telefonirati, evo njega u krilu i traži sisati.
Sad mi po novom govori da je on mala beba, da nema zube i nosi pelenu, da ne može ništa gristi i da mora sisati jer će umrijeti od gladi.Toliko je smiješan sa opisima svojih osjećaja vezanih uz ciku i načinima na koje se s njom mazi da se često gledajući ga topim od dragosti.
iš iš (rekla bi marelica) na one topice di se žali :zafrkavajući smajlić:
Ovdje molim istresati samo dobre vibracije.
H. će skoro dvije godine i ne mogu zamislit da bi sad prestala s dojenjem...a ona još manje
Imali smo nedavno jednu malu krizu kad je stalno bilo "mama cika!", ali prolazi polako, osobito ako je dan pun sadržaja.
Još uvijek guštam u dojenju, zapravo mi je to dio života kao jesti, spavati; a kad vidim koliko to njoj još jaaaako puno znači, ne vidim mu ni blizu ni daleko skoro kraja
ja molim sve ove koje su se gore javile da se jave kad budu bile 4+ (i po mogucnosti s jos jednim djetetom jer i to je faktor).
Ne bi htjela vedrani kvarit tulum ali meni su nebo i zemlja moji osjecaji prije dvije godine i sada.
ja molim sve ove koje su se gore javile da se jave kad budu bile 4+ (i po mogucnosti s jos jednim djetetom jer i to je faktor).
Maja, pa ako imamo topice na kojima se podržavamo i rješavamo probleme kad nam je teško, valjda možemo imati jedan topic na kojem se priča o onome što nas čini sretnima?
I sorry ako sam nekog osobno pogodila, nije mi bila namjera.
pa moj odgovor je (al ne direktno) da mislim da jesi rijetka biljka jer nije isto ne prizeljkivati kraj s 2+ i 4 +.
Cekam da ti samaritanka i renata odgovore.
Isto, mislim da imati frustracije nije isto sto i biti spremna prestati dojiti.
Al, sad kad razmislim, ti JESI rijetka biljka. Mislim, od svih dugodojecih frendica sam barem nekad cula da se zale ili da bi najradije prestale. I u fazi 2 + i dalje. Al od tebe stvarno NIKAD. Uvijek si imala zen facu kad je o dojenju bila rijec i ja ti se fakat divim da su ti osjecaji tako nepodijeljeni.
Ovo potpisujem.
Pogotovo što Lea sve bolje spava noću, ali ni to mi nikad nije bio neki problem.
naravno da me ponekad uhvati malodušnost radi "uvaljivanja" bedova od strane okoline ili moje premorenosti, ali tad dođem ovdje ili na portal, isprintam si nekoliko članaka o dobrobiti produženog dojenja, malo podijelim okoloi dalje živimo u sreći i miru.
Jučer, nasred Plitvičkih jezera, na klupici kraj vodopada, Lea kaže onako umiljato, smiješeći se, šapčući (kao mala vragolanka) - Mama, ja bi titu!
Ljudi su prolazili, kuma je imama fotosession s nama i sve super. Malo prije toga u restoranu punom ljudi. Baš me briga. Kad vidim kak je strena i ja sam presretna. stalno mi se po gavi mota onaj podatak iz jednog od spomenutih tekstova da bi prema analogiji s ostalim sisavcima mi trebali dojiti djecu od 2,5 do 7 godina. Pa još imamo fore.
U principu više ne dojimo tako često u javnosti, ali ponekad da.
Pogotovo me smiruje sad u ovo doba gripe - cijepiti, ne cijepiti, opća panika - ali mi dojimo i nećemo se cijepiti.
O uspavljivanj i umirivanju da ne govorim. Uopće ne znam kako bih neke takve situacije riješila
Da, jasno, inače bi valjda odlučili prestati, minusići bi prevladali plusiće.Isto, mislim da imati frustracije nije isto sto i biti spremna prestati dojiti.
Meni je sigurno lakše jer imam samo jednog sisavca, budi se po noći jednom do dva puta, podoji kratko traju, ja opet zaspim začas, ne gnjavi me značajno nitko iz bliže okoline. Još više je mojoj zen faci pridonio članak o tome da je PRIRODNO trajanje dojenja (znači biološki uvjetovano) bilo gdje između 2,5 i 7 godina. Sad više uopće ne razmišljam o gornjoj granici. Možda hoću kad bude blizu 7Uvijek si imala zen facu kad je o dojenju bila rijec i ja ti se fakat divim da su ti osjecaji tako nepodijeljeni.
Drage mame,
hvala vam za ovaj topic
Naime, iako smo mi još daleko od produženog dojenja - tek imamo nešto više od 7,5 mjeseci staža
Pa sam se zapitala: "Ček' sad, šta je ovo? Prvo se par mjeseci trudiš uspostaviti dojenje, a pri prestanku par mjeseci muku mučiš da prestanete?"
Nije valjda da tako mora biti? Ili?
Skoro sam pomislila da se odvikavamo odmah nakon godine dana, ak' je to produženo dojenje takva muka :/ .
I, onda sam pročitala i ovaj topic koji me razvedrio, pa shvatih da su to sve normalne krize i frustracije i da je očito normalno da ih proživljavamo i na početku i na kraju dojenja, samo u različitim oblicima.
Vjerojatno ni mene neće mimoići.
Samo se nadam da će me mimoići noćna nacicavanja, jer bebač ne traži cicu po noći otkako je navršila 4,5 mjeseca.
Ili to postane baš nadomjestak u periodu kad mama krene raditi pa cice nema cijeli dan?
Općenito, da li djeca što su veća i starija postanu ovisnija o cici u smislu da češće, lakše i direknije (nego kad su skroz male bebe) iskazuju svoje emocije i frustracije kroz traženje cice?
cure vi ste heroji!
mi dojimo tek 17 mjeseci i ja vec nekoliko mjeseci imam krize. m. doji po cijele noci, bas me ono unisti. pocela sam ponovo piti prenatal, one multivitamine za trudnice i dojilje, pa mi se cini da sam malo zivnula od kad to uzimam. ok, danas mi bas nije neki dan ali usudila bih se reci da u biti dojim skoro iskljucivo zbog uvjerenja da je to dobro i da tako mora biti, a ne uzivam vise bas uvijek u tome...svakako cu pokusati dojiti barem do dvije godine, premda cu vjerovatno dojiti do faksa, m. nema bas nikakve tendencije prestajanja ili barem smanjivanja podoja. a meni pak neke drasticne metode odvikavanja ne padaju na kraj pameti. eto malo sa se izjadala, premda ne mogu reci, sto puta dnevno zakljucim kako je dojenje nafantasticnija stvar i uopce ne znam kako bih bez toga. primjerice za utjehu nakon pada ili tantruma, kad je bolesna i nece jesti, za ekspresno uspavljivanje i da ne nabrajam...
Moja Leonči ima 2 god i ni meni ni njoj još nije ni u peti pomisao da bi ikad mogle prestati :O)
Za sad i ja imam potpuno zen facu kad pomislim na taj najdivniji dar koji nam je majka priroda dala, cice su po meni najveće evolucijsko dostignuće i beskrjano ću se veseliti ako me to uvjerenje bude držalo i kad zađemo debelo u +4
svaka cast i tebi...ma mislim kazem, ni meni ne pada na pamet da prestanemo, ali da mi je naporno jest. a nakon par nesprospavanih noci i bolnih bradavica, da imam zen facu, nemam.Moja Leonči ima 2 god i ni meni ni njoj još nije ni u peti pomisao da bi ikad mogle prestati :O)
Za sad i ja imam potpuno zen facu kad pomislim na taj najdivniji dar koji nam je majka priroda dala, cice su po meni najveće evolucijsko dostignuće i beskrjano ću se veseliti ako me to uvjerenje bude držalo i kad zađemo debelo u +4
dajte mi neke savjete...kako uspijete toliko uzivati u tome kad ste na rubu iznemoglosti?
pardon, tek sam sada detaljnije procitala sve postove, pa vidim da je i drugim curama naporno. huh sad mi je malo lakse, vec sam mislila da bas sve iskljucivo uzivate u tome...
ja još uvijek uživam. nisu to neki prečesti i predugi podoji. uglavnom predvečer i po noći (češće ako je bolesna, al' tada sam još više sretna što imamo "to" mlijeko pri ruci
rastuže me negativne reakcije okoline, pogotovo ako dolaze od nekoga koga cijenim i smatram inteligentnom osobom.
Ne mogu vjerovati da nisam ništa napisala na ovaj topic!!
Ja osobno, a i Lovro, uživamo u dojenju. Međutim, meni je više MM frustracija...po njemu je produženo dojenje za cure... :shock:
Noć mi je malo napornija, no nije da ne uživam. Ono što me smeta je glasno traženje cike, čime miš probudi tatu, koji je onda nervozno gunđalo, pa onda i mene (tata) iznervira.....
U stvari, najgora je stvar u produženom dojenju, zadrta okolina...da ne specificiram pobliže... :/
mene ubijaju buđenja i maratonska uspavljivanja. inače voliiiim dojenje!
nemamo ni problema s okolinom, a tata je zadrti zagovornik cike (i svega ostaloga što je dobro za andrejčeka).
Tridesettri, mislim da je važan faktor za moj zen uspjeh :cer: potpuna podrška okoline koju sam od trudnoće dresirala i ispirala im mozak
MM, svekiji, moji starci, prijatelji - svi oni su toliko puta čuli kako sa zvijezdama u očima pričam o dojenju, da su impregnirani time i dodatni mi je gušt njihova raznježena faca kad mi se Leonči uvali u krilo da si malo pociki...
Kad vide kako se suzice od bola ili straha suše nakon par sekundi na cici, kad vide kako brzo, bezbolno, bez straha od dehidracije i izladnjivanja prolazimo kroz zimske viroze, ne mogu si ne priznati da je tzv. produženo dojenje zapravo najprirodnija stvar na svijetu na koju bi svako dijete trebalo imati pravo bez ikakvog zadizanja obrva...
Srećom, mi nemamo maratonskih noćnih podoja, probudi se 1-2 put, malo povuče, okrene mi riticu i spava dalje, a često ja zaspim i prije nje...za sad mi to nije naporno, a ako se ujutro i probudim pokočena, okrivim za to sjedenje na poslu :cer:
ALi, vidjet ćemo što će biti za par godina
o jesi sretnica...mene ti beskonacni nocni podoji i neispavanost ponekad stvarno ucine malodusnom...
sto se tice podrske okoline, nije da imam bogzna kakvu podrsku osim mm-ovu, ali me nitko bas ni ne kritizira, ma zapravo bas nam se ni starci ni svekiji ne petljaju previse u zivot, tako da njihovo misljenje ne utjece na nase dojenje.
vjerovatno sam ja prestroga prema sebi. planirala sam sto duze dojiti i mislim da je to super i da je to uostalom osnovna stvar koju kao majka trebas napraviti.
ali cesto cujem zene kako su odusevljene dojenjem, pa su ponosne kako djeca dobro napreduju itd. to je valjda ono kaj meni fali...mislim vidim i ja i svjesna sam svih mogucih prednosti i dobrobiti dojenja, ali ja to mozda previse uzimam zdravo za gotovo...
kak sam skuzila da ideju o tome da "jos uvijek dojimo" pokusavaju uvaliti zene koje su kratko dojile onda ih ispljujem koliko su stete time napravile, oces emocionalne, oces za imunitet
ak si oni dozvole petljat se u moj zivot ne vidim razlog da se ja ne umjesam u njihov
Mi smo zadovoljne!
Pozdravi!
Ja sam jos jaaaaako uvjerena da je to ono sto je mojoj malo od 30 mjeseci potrebno(emocionalno,psihicki i kako god hocete...ma znate zasto,uglavnom) i kad se tomu doda da je prirodno dojiti do nekih 7 godina-i ja kazem-imamo jos fore!Plus moj majcinski instinkt,pa potpora MM,ne pada mi na pamet jo to uskratiti!!! Imamo i mi faza kad me moljaka,dok nesto radim pa ne mogu odmah joj dati sisicu,ali uglavnom-99,9 posto stima sve.
Samo jedva cekam opet,nakon nekog vremena nove reakcije okoline(svako malo,nakon nekog vremena kad se vidimo,a vidjamo se ono polugodisnje,jer zivimo vani-dobijemo neke reakcije,ali sad vec provlace svoje "savjete" kroz salu,jer i ja "ispirem mozgove" onako cool).Dakle,za sad mama brani kcer!
Jedino ti grudnjaci za dojenje mi idu na zivce pomalo!!!
P.S.Jedva sam ovo napisala jednom rukom,kcer mi spava u narucju...
Re: Mi smo zadovoljne!
pa zasto ih nosis? ja vec odavno nosim normalne grudnjake. a mozda sam barem po tome sretnica...cak i one pamucne jastucice sam prestala nositi nakon nekih 4-5 mjeseci dojenja, nema nikakvih nezgoda, a ljetos sam cak mogla nositi ljetne haljine i bez grudnjaka :D
aaaaaaaaaa letnje haljine BEZ brusa?!?! blaaaaago tebi! pa ja i dan danas ne idem van bez jastucica, makar u torbi! normalan grudnjak sam od porodjaja obukla do sada samo 2 puta, na godisnjici mature, i jednoj svadbi. evo sad dok sam ga uspavljivala na jednoj cici, iz druge ide, ide ide... mokra majica i pojas od trenerke a i gacice ispod!
cuj, vjerovatno nisam nikad imala viska mlijeka, pa mi nista ne curka, a i grudi su mi tak male da mi grudnjak uglavnom ni ne treba. nije cudo da mi dijete i nakon 17 mjeseci dojenja, non-stop visi na cici (tko me zna s foruma, uvijek pisem sve malim slovima, razlog: dojim i drzim dijete u drugoj ruci)
Meni je krenula sedma godina dojenja. Imam curu od 6 godina i dva mjeseca i dečka od knap 3 godine i dojimo i dalje, kao što jedemo, kupamo se i peremo zube. Nekakvu posebnost u dojenju ne osjećamo. Diskutiramo tu i tamo o dojenju i nekakva priča o prekidanju je kod nas po principu "toking tu mi?". Dojenje mi je postalo nevjerovatan sastavni dio života, tako da kad sam bez djece na putu totalno mi je čudno da ne dojim. Možda ne prvi ili drugi dan, ali treći ili četvrti mi počne to biti jasno. Navike su zbilja ludilo.
...a krize...
Mislim da su sve one mame koje si priznaju krizu na dobrom putu da je prevaziđu. Vrlo često je gledanje dojenja kao glavnog problema, paravan za pravi problem. Netko je tu pričao o padu imuniteta i dugom dojenju, što se može gledati i tako. Dojenje je krivo za loše opće stanje mame ili za njeno nezadovoljstvo koje rezultira krizom. Mislim da se to tako gleda ako se neke druge stvari ne vide. Branit ću uvijek produženo dojenje jer otvara nove vidike i svjetove i ukazuje na istinu koju ja nevjerovatno cijenim neško kao i PMS. Produženo dojenje je nešto skroz prirodno i skroz logično i nije nikakva dogma i nekakvo planirano prekidanje dojenja je nepotrebno opterećenje. Dojenje se prekida samo od sebe jer dijete gubi interes postepeno, a ne suzbija vlastiti interes jer se to od njega očekuje ili mu se nameće.
Čitala sam o ženi koja je dojila 12 godina neprekidno, naravno različitu djecu. Tada sam se tome čudila, a danas znam da je to jako moguće. Da ponovno zatrudnim naravno da računam na novu dozu hormona koja će mi podignuti moral da dojim i treće dijete usprkos svim negativnim projekcijama u glavi mislim sada na nespavanje i noćne podoje.
Danas znam da bi si prvenstveno osigurala mir i pomoć u kući.
Posting Permissions
Reply With Quote