Meni je krenula sedma godina dojenja. Imam curu od 6 godina i dva mjeseca i dečka od knap 3 godine i dojimo i dalje, kao što jedemo, kupamo se i peremo zube. Nekakvu posebnost u dojenju ne osjećamo. Diskutiramo tu i tamo o dojenju i nekakva priča o prekidanju je kod nas po principu "toking tu mi?". Dojenje mi je postalo nevjerovatan sastavni dio života, tako da kad sam bez djece na putu totalno mi je čudno da ne dojim. Možda ne prvi ili drugi dan, ali treći ili četvrti mi počne to biti jasno. Navike su zbilja ludilo.
...a krize...
Mislim da su sve one mame koje si priznaju krizu na dobrom putu da je prevaziđu. Vrlo često je gledanje dojenja kao glavnog problema, paravan za pravi problem. Netko je tu pričao o padu imuniteta i dugom dojenju, što se može gledati i tako. Dojenje je krivo za loše opće stanje mame ili za njeno nezadovoljstvo koje rezultira krizom. Mislim da se to tako gleda ako se neke druge stvari ne vide. Branit ću uvijek produženo dojenje jer otvara nove vidike i svjetove i ukazuje na istinu koju ja nevjerovatno cijenim neško kao i PMS. Produženo dojenje je nešto skroz prirodno i skroz logično i nije nikakva dogma i nekakvo planirano prekidanje dojenja je nepotrebno opterećenje. Dojenje se prekida samo od sebe jer dijete gubi interes postepeno, a ne suzbija vlastiti interes jer se to od njega očekuje ili mu se nameće.
Čitala sam o ženi koja je dojila 12 godina neprekidno, naravno različitu djecu. Tada sam se tome čudila, a danas znam da je to jako moguće. Da ponovno zatrudnim naravno da računam na novu dozu hormona koja će mi podignuti moral da dojim i treće dijete usprkos svim negativnim projekcijama u glavi mislim sada na nespavanje i noćne podoje.
Danas znam da bi si prvenstveno osigurala mir i pomoć u kući.