osijek prvotno napisa
Ja sam sinoć gledala uvod u anatomiju i bila je cura ( žena ) koja je pala i došla u bolnicu, slomila ruku i na uzv beba nije živa. Doktorica izašla, plače, gleda kroz prozor kako su muž i žena veseli smiju se, raduju,....i onda im mora reči da je beba umrla. Nakon toga porod i daju joj u ruke mrtvo dijetešce,, ona i muž plaču.
Rasplakala sam se kao kišna godine i svega sjetila, kako sam ja svoj stomak gladila dok sam čekala u predrađaoni i osjetila ih kako se mrdaju, a razmišljala kako jadne ni ne znaju što ih čeka i da im je to zadnje najvjerojatnije, da su nam to posljednji trenutci koje čemo provesti zajedno ( iako smo ipak jš malo duže uspjele ostati skupa, ali nedovoljno ).
Strašno je to kada znaš točno što će se dogoditi, a ne možeš ništa učiniti, ne ožeš to promjeniti, utjecati na to.
Užas!