Ovo sam i ja cula od sefice pedijatrije u Petrovoj u identicnom slucaju kao sto je vas (samo druga dijagnoza).
Po tom pitanju samo mogu reci - sram ju moze biti, to nije utjeha, nije dijete stvar koju izbacis iz srca i zaboravis da postoji.
To sto oni imaju starije dijete nije utjeha, oni tek znaju sto gube odlaskom malog andjela.
Moja mala andjelica bila je s nama neprocjenjivih 19 dana.
U tih 19 dana ona je prozivila svoj zivot na ovome svijetu i ispunila svoju svrhu.
Osim par slika koje imam i koje me podjecaju na nju (jedna je i u mom potpisu

) imam i svoja sjecanja, kao i moj suprug.
Vidjeli smo ju, nismo ju drzali na rukama, ali mazili smo se, druzili svaki dan i svaki dan nam je bio blagoslov
Kazes da roditeljima to jos nije tako bolno jer ju nisu drzali...ne podcjenjujte bol koju osjecaju (oni se jos nadaju, nije dijagnoza jos do njih ni doprla) i ako se mala Laura odluci pridruziti zboru andjela ta bol ce izaci na vidjelo i tek onda ce im trebati podrska.
Pogotovo majka...pod srcem ju je nosila 9 mjeseci...cuvala i onda su ih naglo razdvojili.
Laura ju pozna, pozna joj glas i neka bude uz nju koliko god moze.
Starije dijete nece nikuda otici (mozda to sada zvuci grubo), ali mnogi roditelji malih andjela koji nisu imali priliku oprostiti se s svojim bebicama ovo bi bio pravi blagoslov.
Neka zahtjevaju od osoblja bolnice da otvore inkubator da ju barem malo pomaze, da Laura osjeti da nije sama na ovome svijetu, postoje nacini i osoblje to zna.
Ako to propuste kasnije bi im moglo biti zao
Neka vam dragi Bog pomogne i da snage
