Rodu sam otkrila tek nakon poroda, čitala sam tu o platnenim pelenama i to je bilo sve što me zanimalo (tada) jer sam mislila da je dojenje prirodno i normalno i lako i da tu neće biti nikakvih problema. Nikakve dude niti varalice nisam kupovala. E kada smo došle doma i kada je jedan podoj trajao dva sata, tu su krenula pametovanja da mi je dijete gladno, da joj dam ad i sl. Žao mi je što tada nisam znala za Rodin sos telefon jer bi mi bio od velike pomoći. Pošto nijedna žena oko mene nije dojila, sve koje poznam su bile na adaptiranom. Mlijeko mi je išlo, pa nikoga nisam slušala, držala sam ju na ciki satima, rekord joj je bio 5 sati. Ako bih joj maknula ciku- panika, imala je potrebu držati ju ustima. Bilo je teško i iscrpljujuće jer su me morali hraniti, tuširati sam se išla u noći na 3 minute, neispavana... Ali sada nakon 5 i pol mj- taj osjećaj ne bih mjenjala za ništa. Male ručice prime ciku, pogledaju me okice i dobijem osmijeh najveći na svijetu- ne postoji išta ljepše i bliskije od toga. pogledamo se i kužimo se skroz