ako budem imala drugo dijete i ako bude kao Veliki Dečko (znači vrlo plačljivo dijete koje sam stalno, stalno i stalno trebala nositi...) onda ću prvo gledati na dvije stvari (ako nije gladno, punih pelena i sl):domy prvotno napisa
1. Je li možda bolesno, boli li što (kod nas su u 2 navrata bili uši u pitanju, upala ušiju) i
2. Jesam li ja nervozna, prenosi li se nešto loše iz kućne atmosfere na to dijete.
POjasnit ću potonje..
Klinci ma koliko god bili mali primaju svaku vibru od roditelja, primaju sve ono što roditelji i nisu izgovorili, primaju ono što je u zraku, atmosferu u kući. Ako su roditelji pod stresom, ako ima nekh razmirica među roditeljima, zabrinutosti, (ne)potisnute boli...sve i još mnogo više bebe jednostavno primaju. Na svoj način naravno.
A način može biti - refleksija osjećaja koji su kod roditelja (tuga, bol). I umjesto da odrasli plaču, da izbace svoju bol, plače dijete. I ne prestaje plakati. I mama (obično bude mama jer uglavnom su one najviše s njima u danima nakon rođenja) se pita "pa zašto ovoliko plače".
Također, ne mora ni to plakanje vječno trajati. Ili ga uopće ne mora biti. To može biti i smanjen imunitet kod djeteta. Pa će dijete stalno bit po bolnicama (viroze, bakterija, sva čuda...) i to ne zato jer je eto "normalno da su mali klinci bolesni..jača se imunitet" i ta priča, već zato što dijete troši svoju energiju na stabilizaciju negativnosti koje ga okružuju i kad se tijelo susretne s virusom, bakterijom, jednostavno nije sposobno boriti se još i s time. Pa onda kažemo da je dijete smanjnog imuniteta. Pa ga kljukamo svim čudima da ojačamo imunitet. A zapravo bi trebalo doći do izvora problema...koji je obično u roditeljima.
Ovo je samo jedna od mogućih priča pod temom "Plačljiva djeca" i naravno ne mora uopće biti slučaj kod vas.
Što je uzrok vašeg plakanja to će te sami trebat otkrit...odnosno, eventualno pedijatar i sl.
 |
|||
Odgovori s citatom