ja sam svog maloprije uspjela uspavati tek nakon sto sam ga pustila da se isplace u kreveticu, kratko 2 min (sto mi je bila muka) a onda sam ga ponovno uzela u ruke, ljuljala ga i tiho mu pjevusila. prije toga je bez prestanka plakao. i tako svako malo.

i mi spadamo u kategoriju "cendravaca" i iskreno, polako mi ponestaje snage. em je stalno prikvacen na sisu, em ne moze biti u jednom polozaju dulje od 5 min jer mu dosadi, em zahtjeva nosenje bez presedana, em ga muce grcevi, em je pospan, a nikako ne moze zaspati, em su se dogodile male promjene u svakodnevnoj rutini pa je razdrazljiv, nervozan, em, em... za 5 dana ce imati tocno 3 mjeseca i vise ne znam sto bih. naglasavam, bolestan nije srecom, tako da je to iskljuceno. vjerujem da mnogo utjece i raspolozenje roditelja, odnosi u obitelji, da osjeca kako se mama osjeca..

neki me savjetuju da pustim, da ce se s vremenom smanjiti, kako je jos premala beba, neki, ovi starije generacije, smatraju da bih trebala preci na AD, da je stvar u mlijeku.. nisam za to, jer znam sve prednosti dojenja, procitala sam hrpu tekstova i o dojenju, i o placu, i o svemu ostalom i vecinom sam upucena, ali eto, u stvarnosti, kad si tako izmoren i uplasen jer vidis da kontantno place, a ne mozes ga smiriti, ponestane ti snage i samopouzdanja.. ali evo, citam vase komentare i u neku ruku mi je lakse, jer vidim da nismo jedini i da se druge mame hrabro drze, pa cu nekako i ja..