Dojenje i osjećaj krivnje
Jedan od najmoćnijih argumenata od strane zdravstvenih djelatnika, vladinih institucija i proizvođača adaptiranog mlijeka za nepromoviranje i nepodržavanje dojenja je teza da "ne bismo trebali kod majki koje ne doje izazivati osjećaj krivnje zbog ne-dojenja". Čak i snažni zagovornici dojenja osjećaju se razoružani trikom "ne izazivati osjećaj krivnje kod majki!"
Jer zaista, to nije ništa drugo nego trik. To je argument kojim se skreće pažnja s nedostatka znanja i razumijevanja većine zdravstvenih radnika o dojenju. To im omogućava da se ne osjećaju krivima zbog neupućenosti u to kako pomoći ženama da svladaju poteškoće s dojenjem, koje su mogle biti svladane, a najčešće i spriječene da majke nisu toliko potkopavane u pokušajima dojenja. Čini se da taj argument također dozvoljava proizvođačima adaptiranog mlijeka i zdravstvenim djelatnicima da dijele literaturu i besplatne uzorke trudnicama i novopečenim majkama bez grižnje savjesti, iako se dobro zna da takva literatura i besplatni uzorci adaptiranog mlijeka smanjuju učestalost i trajanje dojenja.
Pogledajmo stvarne činjenice! Ako trudnica ode liječniku i prizna da je popušila kutiju cigareta, nije li velika mogućnost da će otići od liječnika s osjećajem krivnje zbog moguće nanesene štete razvoju svoje bebe? Ako prizna da je ponekad popila pokoju čašu piva, nije li velika mogućnost da će otići od liječnka opet s osjećajem krivnje? Ako majka prizna da njezina beba spava s njom u krevetu, neće li je većina liječnika natjerati na osjećaj krivnje zbog toga, iako je to najbolje za nju i za bebu? Ako majka ode k liječniku s tjedan dana starom bebom i kaže da je hrani homogeniziranim kravljim mlijekom, pretpostavimo reakciju liječnika! Velika većina bi praktički dobila "slom živaca"! I ne bi im bio nikakav problem natjerati majku da se osjeća krivom zato što hrani bebu kravljim mlijekom, a zatim izvršiti pritisak na nju da prijeđe na adaptirano. Dakle, treba naglasiti: ne izvršiti pritisak da
doji, (jer "ne bismo trebali kod majki koje ne doje izazivati osjećaj krivnje zbog ne-dojenja".)
Zašto se toliko povlađuje adaptiranom mlijeku? Razlog je, naravno, taj da su proizvođači adaptiranog mlijeka obavili sjajan posao reklamama kojima su uvjerili većinu ljudi u svijetu da je prehrana umjetnim mlijekom gotovo jednako dobra kao i dojenje i da se zato nema razloga previše zabrinjavati ako žene ne doje. Kao što je zamjenik predsjednika (kršitelj koda)-a u Torontu jednom rekao: "Očigledno, reklame funkcioniraju!" To je također melem na savjesti mnogih zdravstvenih djelatnika koji i sami nisu dojili ili čije žene nisu dojile. "Ne želim kod majki izazivati osjećaj krivnje radi ne-dojenja, jer se ja ne želim osjećati krivim što moje dijete nije bilo dojeno."
Pogledajmo sve ovo još malo pobliže. Adaptirano mlijeko je sigurno, teoretski gledano, primjerenije bebama nego kravlje mlijeko. Ali u stvarnosti ne postoje kliničke studije koje bi pokazale da postoji bilo kakva razlika između beba hranjenih kravljim mlijekom i beba hranjenih adaptiranim mlijekom. Niti jedna. Majčino mlijeko i dojenje, što nije isto što i prehrana majčinim mlijekom, ima puno više teoretskih prednosti u odnosu na adaptirano, nego adaptirano u odnosu na kravlje mlijeko (ili mlijeko druge životinje).
I mi upravo učimo o mnogima od tih prednosti. Skoro svaki dan ima sve više studija koje govore o tim teoretskim prednostima. No, postoji također i mnoštvo kliničkih podataka koji pokazuju da su, čak i u bogatijim sredinama, dojene bebe i njihove majke značajno boljeg zdravlja od beba hranjenih adaptiranim mlijekom. Manja je vjerojatnost da će dojene bebe oboljeti od infekcija uha, crijevnih infekcija, dijabetesa i mnogih drugih bolesti. Isto tako je manje vjerojatno da će njihove majke oboljeti od raka dojke i jajnika, a vjerojatno i od osteoporoze. A to je samo nekoliko primjera.
A kako bismo trebali podržavati dojenje? Sve trudnice i njihove obitelji bi morale saznati za rizike koje nosi prehrana adaptiranim mlijekom. Sve bi ih trebalo poticati da doje i svima bi im trebalo omogućiti najbolju moguću potporu za početak dojenja, kad se beba rodi. Jer sve najbolje namjere ovog svijeta neće pomoći majci s upaljenim i bolnim bradavicama zbog bebinog krivog položaja i krivog zahvata bradavice. Ili majci kojoj se kaže, gotovo uvijek nepotrebno, da mora prestati dojiti zbog uzimanja nekog lijeka ili zbog neke bolesti kod nje ili kod bebe. Ili majci čija se količina mlijeka nije povećala zbog krivih informacija koje je dobila. Bez sumnje – savjeti zdravstvenih radnika su najčešće jedini razlog neuspjeha dojenja!
Ako majke dobiju informacije o rizicima prehrane adaptiranim mlijekom, a svejedno se odluče za taj način prehrane, tada je to odluka donesena na temelju informiranosti. Iako te informacije ne bi smjele dolaziti od proizvođača adaptiranog mlijeka, često dolaze baš od njih. Njihove brošure daju neke prednosti dojenju, a onda impliciraju da je adaptirano mlijeko gotovo jednako dobro.
Ako majke dobiju najbolju moguću pomoć u dojenju, a ipak odluče da dojenje nije za njih, onda ih ne treba žaliti. Važno je znati da žena vrlo lako može zamijeniti dojenje prehranom na bočicu. U prvim danima ili tjednima - to može napraviti bez problema. Ali prijeći s prehrane bočicom na dojenje nije tako lako. Često je to teško ili nemoguće, iako ne uvijek.
Na kraju, tko se osjeća krivim zbog ne-dojenja? Ne ona žena koja je donijela odluku hraniti na bočicu na temelju informiranosti. Nego žena koja je htjela dojiti, koja je probala, ali nije uspjela. Da bi se kod žena spriječio osjećaj krivnje zbog ne-dojenja, nije potrebno izbjegavati promoviranje dojenja, već bi ga trebalo potkrijepiti dobrom, znanjem potkovanom i vještom potporom. A to se u sjevernoameričkom i u europskim društvima ne radi.
Odgovori s citatom
anchie76 prvotno napisa
