 |
|||
kako potaknuti samopouzdanje djeteta
Ne znam gdje bih zapravo postavila ovo pitanje, ali s obzirom da je moj sin prije mjesec dana navrsio 3 godine valjda ovdje.
Moj trogodisnjak se skriva iza mame i tate kad mu netko postavi pitanje ili ga pogleda. Inace nije neki stidljiv tip, pa me zanima kako mu uliti samopouzdanje za komunikaciju?
"Jerome Kagan je proučavao stidljivu djecu. Utvrdio je da možete identificirati sklonost ka stidljivosti u prva dva tjedna života, opažanjem u kojoj mjeri djecu plaši buka ili koja je vjerojatnost da reagiraju na stimulativne, nove, neobične podražaje. Pratio je djecu od rođenja, kroz djetinjstvo, do tinejdžerske dobi i utvrdio da je to značajan prediktor stidljivosti. Ali, on je također utvrdio da je postojala grupa djece čije je ponašanje u novorođenačkoj dobi upućivalo na to da će biti stidljiva, a ona to nisu postala. Kagan je pokazao da su se roditelji te djece prema njima drugačije ponašali. Umjesto da štite stidljivo dijete, oni su ga poticali na ulazak u nove, izazovne situacije: upoznavanje novog djeteta, odlazak na novo mjesto. Ne na način preplavljivanja, već na način koji im je pružao neprekidno iskustvo savladavanja nečeg novog. Do dobi kada su krenula u vrtić ta djeca više nisu bila stidljiva. Nisu bila izraziti ekstraverti, ali nisu bila ni prekomjerno stidljiva."
ovo mi se čini kao dobar savjet.
Nemoj pridavati važnost, jasno zatraži od djeteta što da napravi u situaciji - tipa reci teti, odgovori lijepo, kad to napravi poljubi ga i pusti ga. Tako malo dijete nema što ni bit u centru pažnje odraslih. Nek se igra i jednim uhom sluša kako se odrasli razgovaraju, pa će i ono tako.
XIfigenija prvotno napisa
Samo primjerom, u ovoj dobi. I u bilo kojoj dobi....
Ja ću reči na primjeru svojeg djeteta da "stidljivost" isključivo ovisi o osobama s kojima komunicira.
Ako mu se osoba svidi na prvu on odmah pozdravlja, priča, igra se, a ako mu osoba nije simpatična na prvu nema te sile koja bi ga odmah navela na komunikaciju. Ja ga puštam da si sam odredi tempo.
Pr. 1.) jučer smo se slučajno sreli s jednim mojim starijim kolegom s posla dok smo bili u šetnji (MM, dijete i ja), kolega nas je pozvao kod sebe. Mali je išao istu sekundu (bio je kod njega jednom prije u životu isto tako slučajno) pričao s njim cijelo vrijeme, išao kod njega sam u kuću,... sve kao da je kod kuće, ALI kolega je jedna jako pozitivna i smirena osoba, vječni optimist, koji ima i unuke koji su mu najvažniji na svijetu. I to moje dijete osjeti "na kilometre".
Pr.2.) Večina vas zna kako se ja i moja šogi "koljemo" na dosta tema tu na Forumu.Igrom slučaja dosta se rijetko vidimo, a moje dijete ih baš voli i uvijek kad dođe kod njih je praktički odmah opušten i spreman za druženje i komunikaciju.
A opet ima ljudi koje vidimo skoro svaki dan, a nisu mu nikako sjeli i jednostavno "odbija komunikaciju" i treba mu puno vremena da se počne s njima družiti.
I moj je bio dosta stidljiv i zatvoren s 3-4 godine.
Sad je već situacija drukčija, postao je sigurniji u sebe, pa s nekim ljudima komunicira bez ikakve zadrške, a s nekima je još uvijek rezerviran, ali to varira ovisno o situaciji.
Prava mjera za to mi je komunikacija sa susjedima u zgradi. Odnedavno, kad izlazimo iz stana, A. se sjuri stepenicama dolje, ne želi u lift. I sam mi je i objasnio zašto:
"Onda odmah počnu: a što to imaš, a kamo ideš, a zašto, a kako...? a meni se to ne sviđa"
Drugim riječima, djeci često smeta isforsirano obraćanje, ne treba se čuditi ako su u nekim situacijama zatvoreni i nekomunikativni
ajde, Anemona, opet ti s našim "klanjem na forumu".
Ja se ne sjećam kad smo se zadnji put zakačile? Već postaje dosadno...
.Igrom slučaja dosta se rijetko vidimo, a moje dijete ih baš voli i uvijek kad dođe kod njih je praktički odmah opušten i spreman za druženje i komunikaciju
Što se tiče teme - moj sin se točno tako ponaša (kao i dijete postavljačice teme) u takvim situacijama, a inače nit je stidljiv ili bilo šta. Kćer je bila još "gora" u toj dobi - najradije bi nam se uvukla pod odjeću da je htjela - a sad je totalna suprotnost - otvorena, srdačna, ne stidi se, puna samopouzdanja.... došlo samo od sebe.
Ja znam izići iz autobusa na pola puta do posla samo da ne moram voditi takve razgovore. Pitam se ima li to ipak neke veze s tim što sam rođena dan (i nešto godina) prije AndrejaPrava mjera za to mi je komunikacija sa susjedima u zgradi. Odnedavno, kad izlazimo iz stana, A. se sjuri stepenicama dolje, ne želi u lift. I sam mi je i objasnio zašto:
"Onda odmah počnu: a što to imaš, a kamo ideš, a zašto, a kako...? a meni se to ne sviđa"
Drugim riječima, djeci često smeta isforsirano obraćanje, ne treba se čuditi ako su u nekim situacijama zatvoreni i nekomunikativni
Potpisala bih djelomično Anemonu, T. ima ljude s kojima brblja na prvu i neke od kojih se doslovno okrene. Jedino na mlade, zgodne cure stalno glumi sramežljivost, zalijepi mi se za nogu, gleda ispod oka i trepće. Tako mali, a već muško.
Hvala na savjetima. Zanimala su me ta iskustva. Gledam sestrinu djecu od 9 i 7 godina i usporedujem. Mali od 9 je ostao stidljiv sve do sada, a mala nikada nije ni bila stidljiva, a isti su im primjer davali, tako da mislim da nesto ovisi i o karakteru samog djeteta, a vjerojatno i raspolozenju. Npr. imamo jednu susjedu koja jako voli maloga, a on jedampu je pozdravlja mase joj i salje puse a drugi put se sakriva iza mene i bjezi uz stepenice. Ja se npr trudim kad dodjemo u ducan da on sam kaze teti tj zatrazi stvari koje za njega kupujemo, naravno kad nije guzva u duckasu ili pekari.
I smo s 3 bili sramežljivi do besvjesti, a sad priča viceve , pjeva i pleše pred nepoznatim ljudima...
Samo bih na lasicino dodala da ih je dobro pohvaliti kad god naprave pomak i napredak, uz opis onog što su učinili (kako su dobro reagirali ili rekli nešto...)
našu situaciju ja ne bih nazvala stidljivost, al ne znam kako je nazvati. moja kćerkica od 4g kad dobijemo goste koji nisu često kod nas ili idemo nekome ko nije stalno prisutan u našim životima, jednostavno ne priča. ako ju štogod pitaš, ne odgovara. i treba joj jako dugo vremena da počne pričati. a ovako voli pričati i pjevati. rado nam priča "svoje" priče.
Bitno je da priča, a to što si bira društvo ni nije tako loše. Što bi dijete trošilo svoje dragocjeno vrijeme na ljude koje ne viđa često
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
