Meni se to čini najboljim putem k alergičnoj djeci.
Moja mama je bila panični čistunac, a tata razuman (iako doktor po struci). I onda scena: meni (maloj) pada komad hrane na pod, pa tko će brže, mama ili ja (uz tatino odobravanje).
I evo me, mogu pojesti stvarno svaki užas bez problema, a alergičična (na penicilin, dakle nešto ne sasvim prirodno) sam postala tek s 35.
Imam antibakterijski sapun u kuhinji, iako mislim da ga treba napustiti (pokazalo se da broj bakterija nije značajno manji nakon njega, bitnija je dužina pranja i dobro ispiranje, a mogu se razviti rezistentni sojevi), a sredstvo za čišćenje (antibakterijsko) koristim skoro isključivo za kahlicu nakon kakanja i kad netko u kući baš ima probavne smetnje. I kad čistim cipele od pseće kakice.
Iskuhavanje svega i svačega sam napustila za svako dijete onog trena kad je sjelo na pod i krenulo puzati okolo.