Iako se pisalo o posvajanju starije djece i imamo iskustva nekih forumašica koj su to realizirale, zanima me kakva su razmišljanja ostalih čekalica i onih koji su posvojili, te posebno onih koji su se upustili u posvajanje drugog djeteta uz svoje prvo posvojeno ili biološko.

Naime, u molbi smo mi bili stavili da bi dijete do okvirno 5 godina, moze i malo starije ako se radi o dvoje djece. U samom procesu zvanja i čekanja smo makli u svojoj glavi apsolutno sva ograničenja i odlučili da ćemo svakoj situaciji u kojoj bi se našli i djetetu za koje bi eventualno čuli pristupiti individualno i vidjeti na što smo spremni. Činilo mi se to poštenije prema tim malenim ljudima koji ne zaslužuju da ih trpamo u ladice ni po kojoj osnovi.

Sada nakon sto sam posjećivala tri mjeseca svog sina u domu i upozala svu tu predivnu dječicu imam još drugačije mišljenje. Djeca od 6, 7, 8, godina su još uvijek jako mala djeca koje treba maziti, grliti, ljubiti, tetošiti. Oni su nekako i više tražili pažnje i dodira od onih malo mlađih jer su tako puno propustili.
U centrima su mi rekli da je u najvećem broju molbi stavljena dobna granica do 2, najviše tri godine. A velik broj posvojitelja su ljudi su kasnim tridesetima ili četrdesetim godinama, iako u zadnje vrijeme se javlja sve više mlađih posvojitelja. Razumijem želju da se dobije skroz malo dijete, da se provede št više vremena s njim, ali uz ovoliko dugo čekaje i mali broj djece čini mi se da bi si mnogi olakšali svoj put do djeteta kad bi bili fleksibilniji i otvoreniji za više opcija. (Izosim neka svoja razmisljanja potakuta razgovorima s nekim čekalicama koji su me pitali za savjet, nadam se da nisam nikoga povrijedila, ipak su nase molbe, želje i očekivanja jako osobna stvar)

Iako se posvajaje starijeg djeteta specifičnije i nosi svoje izazove, ja sa svojih 26 godina bi dana bila spremna posvojiti i "veće" dijete od 6, 7 godina. Starije ionako po zakonu ne mogu jer sam premlada.

Zaima me kako ostali definiraju granicu, starije, mlađe dijete. Meni se čini da su nekako djeca d 3 godine manje svjesno pamte ljude i događaje i brže se adaptiraju, dok starija djeca nose sjećanja na prijašnji život i stoga zahtjevaju drugačiji prstup. Ipak, čini mi se da je svako dijete svijet za sebe i da nema nekih posebnih pravila.