Prije dva mjeseca i koji dan se rodio Vid carskim rezom. Sve je bilo prekrasno i sada je divno, ali me konstantno muči jedna stvar, a to je da mi nedostaje dio filma, sve mi se nekako prebrzo dogodilo. Ušla sam u oper. salu sa trbuhom, a za 4 sata sam vidila najmilije biće na svijetu.
Sad kada gledam unatrag, kao da nisam bila trudna, kao da Vid nije izašao iz mene, čini mi se nevjerovatnim da se u mom tijelu stvorilo nešto tako divno.
Moram priznati da nisam nesretna što me trudovi nisu rasturali, što nisam molila Boga da sve što prije bude gotovo i da izađem iz rađaone, ali tako prokleto mi fale prve sekunde njegovog života. Čak mi je teško reći "... ja sam rodila..." imam osjećaj da sam ga ja nosila, a doktor da ga je rodio.(http://www.roda.hr/rodaphpBB2/viewtopic.php?t=15433)
Vrijeme mi tako brzo prolazi, nastojim iskoristiti svaku sekundu u danu da se bavim s njime, da uživam u njemu, ali imam osjećaj da to tako brzo prolazi i da se neću uspjeti dovoljno nauživati. Kada bih barem mogla nekako spremiti sve naše zajedničke trenutke, emocije.. Bojim se da i zbog njih ne žalim za koji mjesec, godinu.
Kakva su vaša iskustva?