Drage moje Bublice, Trudy, jednom kad sam prigrlila svoju tugu nakon neuspjele trudnoće napisala sam kratku priču na forumu,
nadam se danas da će ta priča olakšati dane kroz koje vi upravo prolazite, jer vi možete dalje zato što imate krila anđela...

Krila anđela

Ima dana kad se čini da sam te sanjala, i bilo si sanovani biser u školjci, svemir u oku u sretno hvarsko ljeto kada smo bili troje, mama, tata i beba zagrljeni s ribama, suncem, morem, uljuljkani u barci sreće.

Ponekad su dani nakon toga ljeta kao ružan san osobito u jutra kad sam svjesna da sam te izgubila i da bi sada, drago dijete, imalo sedam mjeseci da si ostalo s nama. Tada sam sama zgrčena prazna školjka bez bisera, ostavljena nakon ljeta na obali kojoj nikad neće objasniti kako biće od šest milimetara može prouzročiti tugu veliku kao planina ili kako to malo sićušno stvorenje može učiniti da ti je u jednom trenutku svijet pod nogama i svemir blizak, a nadugo nakon toga da ti se ogromna tuga poput planine sruči na dušu.

Vjerojatno predguo školjka je ležala tako u pijesku sve dok te nije pustila u sjećanje u kojem te je voljela bez obzira što si bilo kapljica, zrnce, pahuljica, jer joj je bilo lijepo u odajama snova
iako je znala da što te prije pusti u sjećanje i rastvori zagrljaj moći će krenuti dalje jer ima tvoja krila anđele....